Široko je rasprostranjena priča o nastanku naziva za jedan od mnogih sarajevskih mostova, poznatom pod nazivom inat- ćuprija, koji se nalazi naspram Gradske vijećnice. No ovdje nećemo govoriti o tome most mada su povodi za nastanak obje inat ćuprije poprilično slični, vođeni inatom i ponosom. 

Malo je poznato da svoj naziv inat ćuprija dijeli sa još jednim bosanskohercegovačkim mostom, i to na krajnjem jugu zemlje, u svjetlošću okupanom Stocu.  Inat ćuprija u Stocu se također zove i Gornjom ćuprijom. Smatra se najstarijim mostom na rijeci Bregavi. 

Izgrađen je početkom 17.st.  Njegova jedinstvenost se ogleda u nesimetričnom obliku, pri čemu jedan luk završava  na obali, a drugi u koritu rijeke. Legenda kaže da se njegov graditelj n a ovaj način želio osvetiti uzurpatoru, koji je tada bio na vlasti u Stocu. Dakle, kao što to obično biva, legenda je ostala da živi u narodu dugo vremena, stoga je ostao i naziv, inat ćuprija, zato što je ćuprija sagrađena iz inata. 

Prema priči, bila je baš pri kraju izgradnja Donje ćuprije bega stolačkog, koju je on sam naložio da se izgradi, kada ga pozvaše vlasti iz Stambola (Istanbula), jer je izbila buna u dalekoj Anadoliji, da i on dođe sa Stočanima i pomogne u spriječavanju. Prema svim saznanjima, ta buna se može datirati u 1658. god, jer je u svom velikom putopisu spominje i Evlija Čelebija.

U međuvremenu kako predanja govore u Stocu je došlo do promjene vlasti, u gradu se navodno pojavio neki Trtak, rodom iz Ljubinja, koji odluči uzeti vlast u svoje ruke.

Prema tome, historija se naglo prekida, a započinje legenda…

„Isah, neimar i njegov prijatelj Risto taman su skidali skele s begove ćuprije, kad, eto ti vraga, naiđe taj Trtak.

Preprknio ti se puščetinom, pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti.

Ide on tako, a oko njega desetak- pentaes’ nakije k'o on. Doš'o i njihov vakat… „

(….) Razgleda ta bitanga s dužinom novu, blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila, sa pet svodova, poput očiju, kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući srebrenih slapova. Trtak se zadivi, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv, koji narod zove inat. Dreknu se majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine ljepšu i „okatiju“ od begove. 

Međutim, u strahu od posljedica, neimari se premišljaše šta da urade, a da sačuvaju vlastiti život. Valja poslušati i Trtka, a ne nasrditi bega, zbog neodobrene gradnje, a da uz to sačuvaju graditeljsko dostojanstvo, i ne postide se svoga djela.

Reče Isah Trtku: „Graditi ću ćupriju, ama k'o burmu, pa pola burme na suncu, a drugo pola u vodi.“ Trtak ni da čuje, opet traži da ćuprija ima više oka nego begova.

Dalje se spominje, kako su Isah i Risto išli u brdo da traže majdan za kamen, i koliko im je gorak bio hljeb, dok je na kraju nisu uspjeli napokon završiti.

Legenda također kaže da su dok su gradili ćupriju došli na ideju osvete. Uradili su kako im je načinjeno, ćuprija je imala više oka nego begova, ali je svako oko bilo manje ili više heravo. 

Dok je jedna noga dopirala do vode, druga je bila naslonjena na brdo. Po svemu ovome bismo mogli zaključiti da ovaj most možda više nego ijedna druga građevina u našoj zemlji odražava duh i karakter bosanskohercegovačkog čovjeka; iz inata je naređena njena gradnja, pa i za inat je načinjena! 

U putopisu Evlije Čelebije navodi se: 

„ Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi, k'o biva osta’ spomen kad se i on u Stocu pit'o“. 

Utihnu i inat i prkos, da se ne talasa, dok Trtak kroji sudbinu Stoca. 

Napokon, dođe vrijeme kad neimari trebadoše položiti račune begu. 

U Anadoliji je završena vojna, pa se i beg s vojskom vratio u Stolac. Dvojica neimara, Isah i Risto da ikako mogu utekli bi pod zemlju. Znaju oni da će beg od svakoga tražiti da mu ispostavi račun. No, razmišljali su, sila ih je natjerala, neće im beg ništa zamjeriti.

Ali, pravde nema. Kad je beg vidio ćupriju odmah izbi na veliki telal. Skupi se narod čitavoga Stoca, misleći da će im kazivati o naredbama sultana i kako mu je na vojni bilo. Ali, došlo je ono čega su se neimari pribojavali; beg poče sa kažnjavanjem, sve redom ko god da je učinio nešto mimo njegove volje u njegovom odsustvu. Pred čitavim narodom naruži majstore koji su gradili mostove i naredi da im se udare falake.

Tako je izgrađena inat ćuprija u Stocu.

Svi protagonisti ove narodne predaje već odavno nisu tu da potvrde ili opovrgnu istinitost priče, ali svakako i dalje tu stoji i stojati će još dugo vremena, stara ćuprija, neobičnog, ali lijepog zgleda koja upotpunjuje i premošćava smaragdnu Bregavu.