Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu uvijek je potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu uvijek je potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi

Turizam, tradicija i jos ponešto

Noć uoči Bajrama sve je spremno, kuća miriše na šerbe od kuhanog cimeta i karanfilića, bamiju, dolmu i pite, a na ofingerima vise ispeglane košulje što ti je majka spremila da u njoj odeš na Bajram – namaz, pa da te dočeka. Da te dočeka na pragu kuće da joj poljubiš staru ruku, onu ruku koju ćeš mnogo kasnije da nosiš ispod srca. Čekat će i tebe i babu da dođete da vam iznese bajramsku kafu. Uz tu bajramsku kafu iznijet će i baklavu. Baklava je tradiconalni kolač kako Balkana tako i Orijenta, koji se sprema upravo za bajramske praznike kod Muslimana, ali kako sam vremenom počela da se družim sa ljudima koji su druge vjerosposvijesti čula sam da u donjim djelovima Posavine, srednjoj Bosni i Slavoniji pripremaju je za Božiće. Negdje u 22-oj godini sam odlučila da prvi put napravim baklavu, naravno uz pomoć nane. Kupila sam posebne kore za baklavu, kojih ima negdje oko desetak, možda i više slojeva. Između tih slojeva dodavala sam nasjeckani orah. Poslije redanja slojeva i premazivanja, zamolili smo dedu da nam isječe poredane slojeve u tepsiji na kockice. Kasnije sam je stavila na pečenje na veoma niskoj temperaturi. Ono što sam morala da pazim, a čula sam da čitava ta baklava veže zapravo za agdu. Iskrena da budem, nisam je ja ni napravila, pripremila mi je nana rekla mi je da je to zapravo otopljeni šećer i voda, neki ljudi znaju da stave i malo limunovog soka. Sjećam se da sam prste polizala i prije dolaska Bajrama.


Ono što vjerovatno niko od nas ne zna za tradicionalne kolače ili bosanska jela jeste historija tih istih. Kako sam godinama istraživala o raznim kolačima tako sam i o baklavi. Čitala sam negdje da je porijeklo dolazi iz Armenije. Ono što je najljepše u svemu tome jeste da Armenija nije jedina zemlja porijekla, izgleda da baklave ima i u Grčkoj, pa tako imamo i Grčku baklavu. Pa ako negdje vidite baklavu sa filom bez slojeva nemojte ni trena posumnjati već se opustite možda osjetite dašak vjetra i osjetite se kao neka grčka boginja. Kako recepti vremenom napreduju i kako se kuharstvo usavršava danas možete naći različite vrste okusa baklava. Ali mi je veoma drago što u Sarajevu, Sarajevskim mahalama sa mirisom Bajrama dolazi i tracidija baklave. One nanine narezane na trokutiće, sa prelivenom agdom, koju pojedeš u slast. Onu koju pojedeš dok piješ šerbe od ruže. Ja se svaki put zaljubim u okus baklave, zaljubim se u svaku tradiciju, pa tako sam godinama zaljubljena u ovu bosansku. Nije samo baklava ona posebna, posebne su i tufahije, i hurmašice, i ružice, i kadaif. Za svaku od ovih poslastica potrebno je vrijeme. Svaka je posebna na svoj način. Ako pričamo o tufahiji, onda nas sve koji živimo u BIH asocira na oguljenu jabuku ispunjenu filom od oraha ili bademaukrašena tučenim vrhnjem, naravno ja uvijek pojedem fil, i tučeno vrhnje za svojih dobrih 24 godine nisam okusila tu oguljenu kuhanu jabuku. U Bosnu i Hercegovinu su je donijele Osmanlije, pa tako komotno mogu reći da su se zasigurno u životu najeli dobro kuhanih jabuka. Ja u Sarajevu nisam primjetila nijednog Arapa ili Turčina da jede tufahiju, vjerujte više sam primjetila da konzumiraju ostale poslastice. Tufahije vam je lakše pripremiti nego baklavu, barem po meni. Trebaju vam oguljene jabuke, dobar predmet kojim ćete izvaditi sjemenke, staviti ih u slatku vodu u koju ćete dodati malo limunovog soka. A za ukusni fil ćete uzeti margarin otopiti ga, izmiješati i dodati mljevene orahe ili bademe, malo mljevene kahve i istučeni bjelanjak. Jabuke napunite tim nadjevom, prelijete šećernim sirupom i vrhnjem i ono što je najednostavnije one se služe hladne. Eto možda sam vam pomogla ukoliko ne budete znali napraviti baklavu, možda vam sa tufahijama bude lakše da dočekate Ramazan ili Bajram, ili Božić.


Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu vam je uvijek potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi. Sjetite se da tradicija živi sve dok vi živite, sve dok je njegujete i ne date joj da nestane. Sjetite se da vam možda prvi put ni bakvala ni tufahija, ni ružice neće ispasti onako kako su bile ukusne dok vas je nana nutkala da ih jedeš. Možda će biti teško dok se naučiš, ali sve vrijeme dok  učiš da vremenom čovjek kako vrijeme ide sve više ima vremena da proživljava sve ono što želi da proživi. Neću vam ostavljati recept za baklavu, ostavit ću vam dovoljno vremena da popijete kahvu sa svojim najdražim nanama, majkama, tetkama, komšinicama da vam ispričaju svoje tradicije i svoje recepte, svoje male začine koji uvijek dok jedete komad te poslastice vrate vas u djetinjstvo, pa vas čak i vrate dovoljno daleko da osjetite i dašak Perzije, i Istanbula, i Grčke, i Armenije, i to sve dok živite u Sarajevu. U Sarajevu u kojem sve kulture i sva jela postaju običaj i tradicija. Da je živite i proživite. A ja ću da trknem do Slatkog ćošeta na jednu baklavu možda nije kao nanina, ali je dovoljna da se nadišem lepeza emocija, da mi probudi sjećanja na djetinjstva, da se sjetim šta je blagodat življenja u Sarajevu.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Znate li kako izgledaju tradicionalne nošnje grada Mostara?

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Znate li kako izgledaju tradicionalne nošnje grada Mostara?

Turizam, tradicija i jos ponešto

Tematska cjelina koju čine izloženi primjeri narodne nošnje u muzeju Bosnaseum u Mostaru, predstavlja jedan od najvažnijih segmenata ove etnološke zbirke. Prije svega, izloženi dijelovi muške i ženske nošnje omogućavaju nam da jasno kontekstualiziramo sliku ljudi koji su je nosili, jer nošnja nam pruža uvid u ono što je bila i njihova svakodnevnica, ali i svečane prilike kada se odijevala posebno ukrašena odjeća. Kada je u pitanju muška nošnja, dominira nekoliko boja, a to su crna, bijela, tamnoplava i crvena, dok je ženska nošnja mnogo živopisnija, a ukrašena je i pažljivo izvedenim vezovima i pletenim ukrasima. Osnovni dijelovi muške nošnje su pantalone, košulja, jakna koja je uglavnom izrađena tehnikom pletenja, fes i kožni opanci. Ženska nošnja sastoji se od dimija, ili suknje čija boja se kreće od one najtamnije do najsvjetlije, bijele košulje, jeleka ili jakne čiji rukavi mogu biti potpuno pripijeni uz ruke, ili široki, a tu je i marama kojom se prekrivala kosa, dok je lice otkriveno.

Pripremljeno u saradnji sa Bosnaseumom

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Esperanto je remek-djelo logike i jednostavnosti

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Esperanto je remek-djelo logike i jednostavnosti

Turizam, tradicija i jos ponešto

ŠTA JE ESPERANTO?

To je lahki i lijepi, ‘planski’ a ne stihijski ili ‘vještački’, više umjetnički nego umjet-ni, neutralni, dakle nenacionalni, tj. internacionalni, uistinu MEĐUNARODNI jezik. Krase ga epiteti: „remek-djelo logike i jednostavnosti“ , „jezik prijateljstva“, „jezik putnika“ , „lingvistički trezor“, „prozor u svijet“; „most između naroda i kultura“. Svaki esperantista ga osjeća svojim drugim jezikom. On uljepšava život, osvestranjuje i oplemenjuje čovjeka i čovječanstvo. Kreirao ga je, bolje reći inicirao, poljski Jevrejin, dr Lazar Ludvik Zamenhof i izdao udžbenik 1887. god. 130-godšnja praksa ga je usavršila. Postao je živi jezik, rasprostranjen širom svijeta. I na internetu je vrlo zastupljen (facebook, “prevoditelj” na googlu, besplatni kursevi, skype-druženja…). Ima svoju literaturu (prevedenu i originalnu), štampu, TV, brojne organizacije svake vrste, biblioteke, muzeje, filmove, klubove, delegate, službu za besplatno ugošćavanje… 


Gramatika je uprošćena, lahka, logična, a pravila su bez izuzetaka! (Npr., ni neki nastavnici njemačkog jezika nisu savladali perfekt, a osnovci ga u esperantu nauče i uvježbaju za samo 5-10 minuta! Za dvadeset minuta nauči se čitati, pisati i pravilno izgovarati! I bez učenja djeca poznaju par stotina, a školovani odrasli par hiljada esperantskih riječi! A engleski, kineski, arapski, hindu? Pismo je latinica, sa 28 slova. Samo u Vukovoj ćirilici i Zamenhofovoj latinici važi ono pravilo: „Čitaj kako piše, a piši kako govoriš!“. Naglasak je uvijek na predzadnjem slogu. Od padeža ima samo akuzativ (uvijek samo nastavak –N). Sve imenice se završavaju na –O, pridjevi na –A, prilozi na –E, glagoli na –I. A svi glagoli su pravilni, a vremena prosta. Kad se odbije ono infinitivno „I“, za prezent se doda nastavak –AS u sva tri lica i oba broja (!), za perfekt -IS, futur -OS, kondicional/potential -US, imperativ -U. A sistem participa, aktivnih i pasivnih, veoma obogaćuje izražajne mogućnosti. Precizno i nijansirano.Samo je 16 osnovnih gramatičkih pravila. RIJEČI su maksimalno već internacionalne, a zanimljiva je (i zabavna!) tvorba riječi prefiksima i sufiksima. Ima ih 40. Evo nekih riječi: profesoro, doktoro, adreso, domo…(ovakvih djeca već znaju 800-1000, a odrasli 3-4000), patro-otac, patrino-majka, bona-dobar, kanti-pjevati, trinki-piti, ami-voljeti, amiko-prijatelj, bela-lijep, hundo-pas, akvo-voda. Esperanto je milozvučan i izražajno veoma bogat! On je bez dijalekata, svuda isti! Esperanto nema političku ni ekonomsku snagu, ali ima moć entuzijazma i organizovan pokret. Esperanto je mnogo više od jezika.To je ne samo lingvistički, već i sociološki, kulturni, didaktički, humanitarni fenomen.

U okviru Esperanto pokreta svako može naći svoj interes. Tu djeluju sva moguća stručna i interesna udruženja: nastavnika, ljekara, inženjera, pisaca, pravnika, naučnika, novinara,ali i muzičara, radioamatera, ljubitelja prirode, vjernika, ateista, komunista, vegetarijanaca, omladine, itd. I na esperantu se, dakle, pjeva, glumi, diskutuje, predaje, raspravlja, voli. U Brazilu Savez penzionera organizovano prakticira medicinski opravdanu “Espernto-terapiju”, a njemački esperantisti izvode “projekat 50+” uz finansijsku podršku Evropske unije. Doktora Zamenhofa je OUN priznao kao velikana čovječanstva, Unesko je više puta donosio rezolucije u prilog esperanta, a mnoge svjetski poznate ličnosti su bili esperantisti, ili su se o njemu vrlo pohvalno izjasnili. Grupa evropskih parlamentaraca predlažu esperanto kao jezik Evrope. Studira se, ali uči i u predškolskim ustanovama. Internacionalni “univerzalni” esperanto kongres održava se svake godine u drugoj zemlji. Brojni su i drugi e-susreti u svijetu i kod nas, razne vrste.
E-pokret ima svoju zastavu, simbol, himnu, Centralni ured (u Rtoterdamu), Esperanto akademiju… Anglo-Amerikanac (univerz. prof. H. Tonkin) je dugo godina bio predsjednik Svjetskog saveza esperantista, a Hercegovac (Simo Milojević) dugo godina bio direktor Centralnog ureda (tamo je esperanto radni jezik).
U Sarajevu su održana dva svjetska omladinska esperanto-kongresa, ali i brojni drugi susreti i manifestacije. 
Sarajevsko Društvo esperantista ima vlastite prostorije u centru grada. Prije rata je u Sarajevu bio aktivan i Univerzitetski esperanto klub, Željezničarsko esperanto društvo, Savez Esperanto-omladine, a autor ovih redaka (nastavnik i pisac Smail Grbo) vodio je brojne sekcije i školski klub “Kolombo”, najaktivniji u Jugoslaviji…

Prošle godine je SMAIL GRBO, zvani “Bosanski Marko Polo”, obilježio 55 godina svog aktivnog bavljenja esperantom. Svečanost sa programom u njegovom Esperanto-muzeju i Esperanto-bašči zabilježili su TV-Vogošča i “Oslobođenje”. Prisustvovalo je osam esperantista iz J. Koreje i nekoliko profesora iz Sarajeva, među kojima i njegov učenik esperanta, dr. Samir Ribić. O tome šta Esperanto znači za Smaila (kojeg zovu i Carem), a šta on za Esperanto, napisane su već i knjige, a snimljeni i dokumentarni filmovi. O tome svjedoče i dva leksikona, jedan ex-jugoslovenski i jedan svjetski. Među njegovim brojnim priznanjima, najnovije je “DŽEK POPULARNOSTI” za 2017. godinu kao putopisac i esperantista. Prvu knjigu od njih 11 izdao je prije 40 godina (“Esperanto u škole!”, 400 strana,“najveću i najvredniju u Jugosl. o esp.”). Iako samouki esperantista (!), osnovao je i vodio i Sekciju nastavnika esperantista BiH.
U svojoj Esperanto-musafirhani ugostio je preko 150 esperantista iz 20 zemalja i pokazao im grad, ali je i on bio gost u brojnim zemljama širom četiri kontinenta. Vodio je najmasovniju sekciju bilo koje vrste na svijetu (500 esperantista, u OŠ “1. maj”); napisao feljton “Sto godina esperanta” u “Oslobođenju”; vodao mlade esperantiste po ex-Jugoslaviji i 4 evropske zemlje; liječio kćerku u Švajcarskoj (Kontakt: tamošnji esperantisti); držao kurseve u 17 sarajevskih škola i u Društvu, zatim u Poljskoj, Makedoniji, Njemačkoj, Luksenburgu…; predavanja i projekcije o putovanjima i o BiH držao po BiH i svijetu; 1993. g. držao predavanja na esp. o BiH i Sarajevu u 13 gradova Belgije i Njemačke; prisustvovao brojnim međunarodnim e-kongresima i raznim drugim susretima (ako je već “77”, prošle godine je posjetio četiri evropske zemlje); i sada čuva pisma na esp. iz 60 zemalja; u izbjeglištvu u Njemačkoj esperanto mu je bio mnogo korisniji nego njemački (kojeg je nastavnik); ima preko hiljadu knjiga na i o esperantu u svojoj biblioteci od 5.ooo knjiga, kao i esperantsku štampu iz 55 zemalja; snimio dokumentarne filmove na esperanto o Sarajevu i svojim e-klubovima, kao i kongresima; Itd, itd. On kaže:“Ja propagiram snagom argumenata i ličnog iskustva, ali opet ide vrlo teško!” 
Četiri su stupnja u razvoju njegova esperantističkog bića: hobi, ideologija, stil života, identitet.
Djeluje u znaku tri P: proučavanje, prakticiranje, propagiranje.
Nadamo se da će čitaoci barem revidirati barem neke od svojih brojnih predrasuda da je esperanto: “vještački” (ne, nego planski) ,” mrtav” (živ je, ima ga za one koji ga imaju!), “težak” (lahak je i najmlađim i najstarijim), “nepotreban” (itekako je potreban), “siromašan” (kako to može znati onaj ko ga ne zna?!), “beskoristan” (nekad je često korisniji i od engleskog), “sekta” (najgluplja laž!)… Komentari su poželjni. Kao i eventualne prijave na BESPLATAN KURS za one “od 7 do 77”.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Bosanskopetrovački ćilim – tradicija prenošena generacijama

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Bosanskopetrovački ćilim - tradicija prenošena generacijama

Turizam, tradicija i jos ponešto

Bosanski Petrovac, pored niza znamenitosti, prirodnih ljepota i velikana koji su tu rođeni, (Mersad Berber, Jovan Bijelić-slikari i Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić-pisci) poznat je nadaleko i po izradi tradicionalnih ćilima.

Tkalački zanat se prenosio sa majki na kćerke, s koljena na koljeno. U platno prepletaju, u tzv. klječanoj tehnici, od domaće vune ovaca sa divnih petrovačkih pašnjaka. Tkalo se na horizontalnom tkalačkom stanu, gdje je osnova i potka od vune, u toplim bojama, okera, bijele, crne, višnjeve crvene boje. U raznovrsnoj geometrijskoj ornamentici, gdje dominira autohtoni motiv stepenasto nazupčanog romba, motiv “Bolića kolo”… Dimenzije su obično 2 metra sa 3 metra, a tkale su se i sedžaze, obično “dvometrice” ili “trometrice”, širine 80cm.

Bosanskopetrovački ćilim postoji i danas, tka se u domaćoj radinosti, vrijedne ruke petrovačkih tkalja neumorno izvode zapravo jedan kosmički ritual preplitanja niti potke kroz osnovu. Bosanskopetrovački ćilimi danas se mogu pogledati i u Zbirci bosanskopetrovackih ćilima u Bosanskoj sobi Spomen muzeja Jovan Bijelić u Bosanskom Petrovcu, koja je opremljena zahvaljujući ideji rukovodioca ustanove Ansele Husetić, koju planira dodatno obogatiti.

U nastavku pogledajte postavku Spomen muzeja Jovana Bijelića iz Bosanskog Petrovca. 

AUTOR

Ansela Husetić

v.d.direktor centra za kulturu Bosanski Petrovac

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Hasan Keranović: Običaj košnji trave – kosibaša, čuvaj leđa

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Hasan Keranović: Običaj košnji trave - kosibaša, čuvaj leđa

Turizam, tradicija i jos ponešto

U našim krajevima jedan od najvažnijih poslova bila je kosidba. U stara vremena ljetina se prikupljala uz pomoć moba, kada bi se kosači okupljali jedni kod drugih i zajednički obavljali važan i težak posao. Koliki je značaj kosidba imala govori i to da se početak, a posebno kraj pretvarao u pravu svetkovinu.

Kosačka oruđa i pribor su: kosa, vodijer sa belegijom i mazalicom, kosni kov i čekić, grablje i vile. Sama kosa se kupuje, a kosište, kao i ostali drveni pribor, obično smo izrađivali sami. Vodijeri su bili od drveta, jednostavni ili drvorezom ukrašeni, mada ih je bilo i od metala (lima). Kaišem ili uzicom veže se za nogu ili oko pasa. U njemu kosac drži vodu i u njoj “belegiju” (brus) i mazalicu, komadić krpe usađen u rascijepljeno drvo.

Kosa kao alatka označava sam početak ljudske civilizacije. Kada se neznani genij u željeznom dobu dosjetio da se umjesto ručnog čupanja trave i žita može skovati željezni nož za rezanje, pa ga potom nasadio na dugački štap, bila je izumljena kosa. Eh, da je tada postojala mogućnost patentirati taj izum, koliko bi spomenuti genij zaradio novca? Tek nedavno, u povijesnim razmjerima, kosu su zamijenile motorne kosilice. Posljednjih godina kosa je i ovdje izgubila praktičnu vrijednost, nju je s tisućgodišnjeg trona skinuo stroj, ali su još uvijek živa sjećanja na ručnu kosidbu i negdašnji način života. Ručno se kosilo ne samo u Bosni, nego u Slavoniji, Njemačkoj, Americi, Kini… A pošto je kosa u Bosni, i u našem kraju, sve donedavno bila hraniteljica, to su o njoj sačuvane brojne priče i pjesme.

 

Brus imao cijenu vola

Ni najkvalitetnija kosa ne može biti učinkovita bez dobra brusa za oštrenje. Nekada je dobar brus dostizao cijenu vola. No, ni najbolja kosa i najbolji brus ne mogu nekomu osigurati titulu dobrog kosibaše. Čak ni snaga i izdržljivost kosca, ako ne posjeduje znanje i vještinu baratanja kosom, oštrenja i otkivanja. Zato kod nas postoji uzrečica da nema te snage u čovjeka koju neće pozobati rakija i tupa kosa. Najbolji brusovi – belegije bili su iz Italije. Brus u rukama vještog majstora ne struže, on pjeva, upravo kao i zvuci otkivanja kose, brijanj mahovine.
Zamirisala je svježa otkošena trava u mom rodnom selu. I kod kosidbe se saziva neka vrsta mobe. S komšija zovne komčiju negdje za rad samo do ručka, negdje poslije podne, negdje cijeli dan. Kad se skupe kosci, prvi počinje “kosibaša”, najbolji kosac među sabranim. Koliko kosa zahvati, to se zove “ma (h)”, a kad padne – “otkos”.

 

Tek stasali momci – dječaci (Mujo, Šaban, Hasan, Omer, Murat) s oduševljenjem su gledali ljude koji zagrnutih rukava, mišićavim rukama mašu kosom i grubim glasom stalno požuruju jedni druge. Kosci su to.“Tjeraju” se, a iza njih ostaju debele naslage svježe oborene trave po kojima neumorno skaču uznemireni skakavci, a ponegdje se pojavi i šljepić.
Imali su kosci nešto što je neodoljivom magnetičnošću privlačilo pozornost svih onih koji sami nisu bili takvi. Ovi golobradi dječačići su često, potajno i bojažljivo, zamišljali sebe s kosom u rukama, kako “raskašaju” otkos po sredini njive s vrha do dna, napregnutih mišica, otkosa čista i široka, dok tamo negdje, sa strane, sjede stariji i dive se njihovom umijeću i lakoći kojom obavljaju taj nimalo lagan posao. U početku su donosili hranu, ponekad rakiju, a najčešće vodu s obližnjeg hladnog izvora. Da, hladnog, kakav i može biti samo osojni planinski vrutak… Kadikad bi krišom iskoristivši povoljan moment, pripasali nečiji vodijer (o kome je bilo mnogo, naročito dvosmislenih šala) i mahnuli kosom. Šalili su se s njima i govorili kako su još mali za kosca. Čak su im i branili bojeći se povreda. To je u njima stvaralo još veći inat te ni o čemu drugomu nisu ni razmišljali nego samo o danu kada će, skupa s iskusnima, “izgurati” jedan cijeli otkos. Svoj, samo svoj. Čekali su dan kada će kositi k’o veliki.

Otkosi se vilama raskopaju pa se trava suši jedan do dva dana. Onda se sijeno “ukolači”: mlađi grabe odozdo i odozgo do “kolača”. Poslije dva dana se “unaviljči” i onda se “naviljci” nose na drvenim “podvorima” u krug iz koga se pravi “plast”. Plast se pravi oko stožine. Pošto se svo sijeno oko plasta pograbi, jedno čeljade, muško ili žensko, popne se na plast, ali mu muški dobacuju sijeno. Kad se plast završi, vežu se gore dvije motke da ga pritisnu. Poslije toga plast se “ograbi” ili “očešlja” da ni s koje strane sijeno ne strči. Ako je sijeno mokro, onda se prave tanji plastovi. Ako je vlažno mjesto gdje se “sadjeva” plast, onda se po zemlji oko stožine nameće najprije granja, pa se tek onda sadijeva sijeno. Kad slabo rodi sijeno, onda se za zimsku ishranu stoke spremao i lisnik – “kresao” se hrast i sa lišćem sušio za predstojeću zimu.

Takvi su bili naši naši kosci, koji su znali često i zapjevati, a neke od pjesama su bile :

Kad se kosi da sam kod kosaca
Kad se kupi da sam kod ovaca.

Oj, oblače, nemoj na kosače,
otiš’o mi dragi na košenje,
nije odn’o gunja ni ambrela,
pokisnuće košuljica bijela…
Koso moja kosila bi sama
kad bi mala na kosišću stala.

Lola kosi, a ja čuvam ovce,
triput mane pa pogleda na me.

Mujo kosi zelenu livadu,
Mujo kosi, Fata vodu nosi.
Poboli se i Mujo i Fata.
Mujo Fati pod pendžer dolazi.
Pita Mujo vjerenicu svoju:
“Dušo, Fato, je l ti štogod lako?”
Ona pruža ruku po jastuku:
“Vidiš Mujo, kako mi je lako,
Noćas ću ti bolom bolovati,
Do zorice putem putovati.”

(06.03.2018.)

Preporučujemo da pogledate:

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Koje je Vaše omiljeno tradicionalno jelo?

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Koje je Vaše omiljeno tradicionalno jelo?

Turizam, tradicija i jos ponešto

Stanovnici Bosne i Hercegovine veliku pažnju poklanjaju hrani, poslasticama i piću. Po tome ih i krasi opis da su veliki gurmani. Tradicionalna hrana uglavnom se priprema s mesom, obroci su obilni i veoma ukusni. Meso je kvalitetno, ukusno pripremljeno i organskog porijekla. Od mesa se prave neka od najpopularnijih bosanskohercegovačkih jela. Slatka jela u Bosni i Hercegovini, također, mame gastronomske uzdahe, posebno posjetioce iz inostranstva. Poslastice su ukusne i kvalitetne, jer se najčešće pripremaju od domaćih proizvoda. U tradicionalne bosanskohercegovačke poslastice ubrajaju se baklava, kadaif, ružice i tufahije. Što se tiče pića, u životu Bošnjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu ulogu. Stoljećima su Bošnjaci stvarali kult kahve usavršavajući mljevenje, pečenje (kuhanje), služenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj. Uz kahvu se služe tradicionalne poslastice.

Zbog svog geografskog položaja i historije, bosanskohercegovačka kuhinja slična je turskoj, grčkoj, i drugim mediteranskim kuhinjama, ali u njoj se osjete i uticaji evropskih kuhinja, posebno centralne Europe

Historija ishrane na bosanskohercegovačkim prostorima datira još od antičkog doba, klasičnog Rima i Bizantije, preko turskog i austrougarskog perioda do savremenog doba 20. i 21. stoljeća. Specifičnu notu bosanskohercegovačkim jelima daju i prehrambeni običaji koji svoje izvorište imaju u islamu, krščanstvu i judaizmu. Tako je savremena izvorna bosanska hrana dio kulturno-historijskog naslijeđa i mješavina je autentičnih bosanskih jela, tradicionalno turskih, arapskih, austrougarskih, jevrejskih i drugih prehrambenih običaja. Zbog toga se danas bosanska kuhinja puno razlikuje od arapske, austrijske, mađarske, turske  bez obzira što postoje jela koja potiču iz kuhinja svih navedenih zemalja.

Osnovna karakteristika bosanske kuhinje je polagani način pripremanja jela, bez mnogo žurbe, ali sa mnogo strpljenja, pažnje i ljubavi. Spori način kuhanja danas je jedan od glavnih trendova u svjetskoj gastronomiji. I Svjetska zdravstvena organizacija je u svom Izvještaju iz 2011. navela da su stanovnici BiH u svih šest segmenata koji su ocjenjivani, kada je riječ o sigurnosti hrane, u nivou ili iznad prosjeka u odnosu na zemlje regiona.

Tradicionalna bosanska kuhinja, autentični preplet kolorita Istoka i Zapada, formirana dugim periodom prilagođavanja jela iz kuhinja tih dijelova svijeta, danas predstavlja dugi niz laganih jela sa puno svih vrsta povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda koja se pretežno kuhaju i dinstaju sa malo vode, nemaju zapršku niti jakih ljutih začina. Orijentalni začini se upotrebljavaju u minimalnim količinama i samo diskretno podvlače osnovni prirodni ukus i miris jela. Tu su, naravno, i znalački pripremljena mesa sa roštilja, sve moguće vrste pita, orijentalni slatkiši kojima baš nema mjesta u zdravoj ishrani i koješta drugo što ljubiteljima dobre hrane ostaje u nezaboravnom sjećanju.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Sretan ti dan nezavisnosti – 1 mart

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Sretan ti dan nezavisnosti – 1 mart

Turizam, tradicija i jos ponešto

Jedan naraštaj odlazi, a drugi dolazi, a ta zemlja, ta Bosna uvijek ostaje. Ostaje da prkosi, da svjedoči, da se i dalje tu sevdah pjeva. Tu rijeke brzo teku, a voda je uvijek hladna i odlazi u ista mora iz kojih se vraća kako bi opet započela svoj tok.

Pisanje historije jedne zemlje počinje u pisoarnicama, a mi smo pisanje naše priče o Bosni i Hercegovini krenuli iz Vrandučke pisoarnice.

Vrandučka pisarnica je nijemi svjedok pisanja historije Bosne

A ta historija ne bi bila historija bez lijepih krajolika Kraljeve Sutjeske koji odišu starinom, odiše slobodom i veličinom jedne države, najugledniji i najpismeniji ljudi toga doba živjeli su i pisali za nas.

Kraljeva Sutjeska – mjesto gdje se pisala najljepšim pismom bosančicom historija jedne zemlje

I dok čitaš ovo sve prisjeti se i bosanske sobe. To je vrlo važan segmenat prošlosti, ali i sadašnjosti našeg naroda, našeg bitisanja i bivanja. Sve ono što ona sadrži je od izuzetnog značaja za cjelokupnu arhitektonsku slagalicu Bosne i Hercegovine. Ranije je služila za odmor, za rahatluk, za ćejf u rane i kasne sate. 

Bosanska soba je Baščaršija u četiri zida

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Visoko u Osmanskom carstvu do 17. st.

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Visoko u Osmanskom carstvu do 17. stoljeća

Turizam, tradicija i jos ponešto

Srednjovjekovni grad Visoko prvi put se spominje 1355. godine u povelji kralja Tvrtka I. Pojam grada u srednjem vijeku podrazumijevao je glavni trg gdje su se razmjenjivale potrepštine ali i razmjena plemenitih metala iz rudnika u svojoj blizini. Bio je i središte urbanog razvoja gdje je u mjestu Mile, današnji Arnautovići bilo sjedište crkve sv. Nikole, grobnog mjesta bosanskih vladara, ali i mjesto gdje se stanak okupljao.  Stjepan II Kotromanić je u Visokom, vladarskom mjestu i središtu bosanske države, izdao više povelja. Arheološka istraživanja pokazuju da je Visoko od prvih dana bosanske države bilo vrlo značajan upravni centar. Podgrađa ispod Visokog prvi put se spominju 1362. godine, ali se može zaključiti da je ovo mjesto postojalo i prije. Već tada je u Visoko pristizalo sve više dubrovačkih trgovaca a vremenom će postati i trg. Tome je doprinio prvenstveno geografski položaj, potom povoljne saobraćajne i privredne okolnosti

Kada govorimo o gradu Visoko i o tome kada dolazi pod Osmansku vlast, treba istaći da su Osmanlije nakon smrti Sandalja Hranića 1435. godine, provalile u srednju Bosnu, porušivši više manastira i crkava. Tom prilikom osvojeno je nekoliko tvrđava među kojima i Vrhbosna, gdje je 1436. godine prenijeto i namjesništvo. Iste godine osvajena je Srebrenicu i Zvornik, te je vjerovatno tada i Visoko bilo pod vlašću Osmanlija. Poznate su dvije vakufname iz 1477.  i 1526. godine. Po prvoj Visoko je selo, a po drugoj kasaba sarajevske nahije. U toj najranijoj fazi vlasti, Visoko nastavlja da živi svoj raniji život, gotovo netaknut u privrednom i društvenom pogledu.

U formiranju grada Visokog orijentalno – islamskog tipa, veoma značajnu ulogu je odigrao bosanski namjesnik Ajas-paša, koji je dao podići komplekse građevinskih objekata koji su činili jezgro novog grada. Sagradio je most na rijeci Bosni, mnoge trgovačke dućane i javna kupatila. U XV stoljeću podigao je zaviju, vjerovatno u periodu između 1485. i 1489. godine,  služila je sličnoj svrsi kao i imareti tj. javne kuhinje. Ajas-beg je također uvakufio jedan hamam, više dućana i bostan u Visokom.

U XVI stoljeću dolazi do stabilnijeg uticaja na kulturu i način života u Visočkoj nahiji. Glavni činioci u razvoju kulture u Visokom su bile džamije  i njihovi službenici. Doprinos orijentalnoj kulturi dao je i Nasuh Matrakči koji je živio u Visokom početkom XVI stoljeća. Političke prilike su također djelovale kod razvoja grada, te nakon bitke na Mohaču 1526. godine  i pomjeranjem osmanskih granica na sjever stvorit će se uslovi za stabilizaciju razvoja grada. U tom će periodu ujedno i dostići status kasabe. Prva podignuta džamija je Šerefudinova, nazvana po osnivaču,Alaudinu, sagrađena je između 1516. i 1524. godine, a oko nje je time i nastalo prvo muslimansko naselje.  Prema Kreševljakoviću najstarija džamija u Visokom je u Perutac mahali i sagradio ju je hadži Ibrahim, a poslije nje je Šerefudinova džamija, neisključujući i suprotnu mogućnost.. Godine 1526. podignuta je i prva osnovna škola u kojoj su muslimanska djeca dobivala osnovna znanja. Podigao ju je Mustafa, sin Ishakov, zvani Muslihudin Čekrekčija.  U ovoj školi djeca su učila arapski jezik i pravilno učenje Kur’ana. Ova škola je prva organizovana škola institucionalnog tipa u našim krajevima. Mahala Čekrekči Muslihudina sagrađena je uz samu školu. Prvi objekti nakon Osmanskog osvajanja sagrađeni su oko Ajasbegovog hamama, tu se nalazi i čaršija te dućani.. Proces razvoja Visokog nastavlja se i u XVII stoljeću gdje je stabilizacijom vlasti počeo da se širi sam grad. Počele su se graditi nove gradske četvrti, najveća je bila mahala Alaudinove džamije, formirano u blizini istoimene džamije koju je sagradio Alaudin Šerefudin. Džamija je sagrađena između 1540. i 1570. godine. U periodu između 1570. i 1604. godine sagrađena je mahala Piri-paše. Osmanlije su u Visokom promjenili konfesionalnu strukturu čime su stvoreni uslovi za širenje i uspon kulture, a kršćanska kultura se polahko počela sužavati.. Treba istaći da je razvoj kulture tekao uporedo sa razvojem gradova.

U Visokom veliki značaj ima prerada stočnih proizvoda, prvenstveno prerada kože, odakle su se razvili kožarski, sarački, krznarski i obućarski zanati. Koliko je važan bio zanat vezan za kožu govori i postojanje mahale tabaka Murevveta, koja je formirana prije 1570. godine, pored nje mnoge mahale su nosile ime po zanatima. Tabaci su bili najbrojnije zanatlije u Visokom, njihov kapacitet je bio iskorištavan kada se u Evropi pojavila velika potražnja za kožom, nakom čega će raditi i na izvozu. Visoko se razvijalo i kao tržišni centar, te se nalazilo na raskrsnici važnih promentica. Dolinom rijeke Bosne povezivala se sa Panonijom a drugi sa ušćem Neretve dalje prema Ugarskoj. Uz to rudarska središta su bila u neposrednoj blizini preko čega je išao promet preko kojeg se uvozila roba iz Venecije, Dubrovnika i drugih gradova.

Visoko je dolaskom Osmanlija izgubilo svoj značaj koji je imalo za vremena srednjovjekovne Bosne. Sada ono biva u zaleđini događaja, a centralne stvari se prebacuje u Sarajevo. To je sa jedne strane pozitivno tek toliko da Visoko ne trpi upade i nema toliku bitnost kao što ima Sarajevo, pa se s tim u vezi i manje iscrpljuje ekonomski i vojno. Nije središte događaja i puteva pa je manje upada na teritorij i manja je vjerovatnoća uništavanja grada. Negativan faktor je što ne uživa značaj koji bi doveo do još većeg razvoja grada kako kulturno, urbano i privredno tako i socijalno i demografski. Ipak, pošto se Visoko nalazi nedaleko od Sarajeva, time su i određeni putevi usko vezani za Sarajevo čime je dobio na značaju i izgradnji. Usponom Osmanskog Carstva dolazi do uspona i gradova, koji su politiku Porte uvijek preživljavali kroz razne poreze i namete. Zato i grad Visoko svoj razvojni put prati linijom razvoja čitavog Carstva, kao neodvojive cjeline unutar mnogih promjena.

Svoj razvojni put prati linijom razvoja čitavog Carstva, kao neodvojive cjeline unutar mnogih promjena.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Hercegovačka delicija zaraznog okusa

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Hercegovačka delicija zaraznog okusa - razlog više za maksuz svraćanje našem jugu

Smokvara – sluteći na prvu, čovjek bi pomislio kako se radi o nekom našem bilju ili voćki. Dublje razmišljajući, dodao bi još da tu postoji neka konekcija sa smokvom, šta li drugo? Ne. Nije to, a ni poslastica, kako je onako kolokvijalno nazivaju. Nadilazi ona to svoje značenje. Svojevrsni simbol južnih krajeva naše domovine predstavlja naizgled jednostavan, a opet istovremeno neodoljiv način zaslađivanja i uživanja u prirodnom i zdravom načinu unosa šećera u organizam i zadovoljavanja potrebe za istim.

Ovo jelo autohtone korijene nalazi u Hercegovini iz jednog prostog razloga – nigdje smokve ne uspijevaju kao južno od Ivana. A upravo je to glavni sastojak ovog jela. Po obliku neodoljivo podsjećaju na hurmašicu, pa bi mnogi rekli da je to neka njena naprednija sestra. No, samo hercegovačke kuhinje znaju pravu tajnu. Kažu da se najbolje Smokvare serviraju međ zidinama prkosnog diva Počitelja, u vrelom Bune nošenom hladu Blagaja i po uzavrelom mostarskom Kujundžiluku, uz grandiozan pogled na Stari. Kada mapirate ove tri lokacije, zaključak je poprilično jednostavan – mini tura duž našeg juga dala bi se isplanirati. A tek kada u sve to uključimo strane posjetitelje, koje će već krševiti pejzaži, strahopoštujuća modrina Neretve, nepregledna historijska ostavština i toplina domaćinskog prijema koji dole stanuje ostaviti u začuđujućem izdanju, onda zasigurno sa Smokvarom kao šlagom na sve možemo računati na to da će idući puta sa sobom povesti bar po nova dva-tri zaljubljenika putovanja ili još bolje – gurmana. Jer što se više na tanjirima iznese tog šmeka i pomame, pa i porazbija u neizbježnom domaćinskom poletu, toliko kase neće mirovati od zvuka zarade.

Sretni i oni i mi. Zar postoji bolja formula? Postoji. Zove se promocija, marketing, reklama. E, upravo za to ovakvi tekstovi služe. Širimo dalje naše gastronomsko blago, dajmo mu smisao našim turističkim draguljima, biserima, uzmimo mu puni potencijal.

Tek tada ćemo znati cijeniti ovo što imamo. 

Degustaciju naša ekipa je imala u Pasha looku.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Put do vode Alije Đerzeleza

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Put do vode Alije Đerzeleza

Turizam, tradicija i jos ponešto

Željeznička stanica u Zenici. Izlazim iz voza nakon nekoliko sati vožnje iz Sarajeva. „Selma, ne naginji se kroz prozor“- prošlo mi je kroz glavu kada sam pogledala u svoju saputnicu Selmu, koja je izvila leđa i napravila grimasu bola. Umjesto da izgovorim, ili zapjevam ove stihove, samo sam se nasmijala. Voz je kasnio. Autobus za Gradišće već je otišao. Na nebu su se počeli sakupljati tamni oblaci, kao da osuđuju i kažnjavaju našu odluku da historijske znamenitosti koje krije visoko brdo smješteno iznad naselja Gradišće, sjeverno od Zenice, vidimo okupane kapima kiše, a ne zrakama sunca. Nebo je poprimilo modru nijansu, tezge na improvizovanoj pijaci ispred stanice već su prekrivene  prozirnim najlonom na kojem, tu i tamo, leže kišobrani. Neki su sklopljeni, a neki otvoreni, prizivaju kišu svojim šarenim platnom, poput plemenskih šamana zaogrnutih obrednim plaštom. Skupine bijelih visokih zgrada izgledaju poput behara koji u rano proljeće prkosi uspavanom tlu. „April je najokrutniji mjesec“- prisjećam se stihova T.S. Eliota, dok kapi kiše tiho najavljuju dolazak pljuska. Stale smo ispod nadstrešnice benzinske pumpe, odmah na izlazu iz željezničke, a ispred autobuske stanice i taksi štanda. U krugu od pedeset metara nalazi se sve što vam je potrebno za dolazak i ugodan boravak u ovom gradu. Male su šanse da će se iko raspitivati o autobuskom stajalištu ili benzinskoj pumpi, kada će ih uočiti čim izađe iz voza i zakorači prema gradu.  Selma je otišla do oglasne table i pronašla red vožnje.

„Svakih sat vremena! Autobus Zenica-Gradišće polazi svakih sat vremena.“- obavijestila me i pritom glasno uzdahnula.

„Do tamo ima oko sedam kilometara vožnje, a onda slijedi penjanje uz brdo.“- odgovorila sam i predložila da krenemo taksijem do  malog muzeja ispred kojeg se nalazi već utaban put koji vodi ka vrhu brda koje je prekriveno prahistorijskim humkama.

Vožnja do stare bosanske kuće pretvorene u muzej čija restauracija je u toku, i čiji sadržaj se svakodnevno dopunjava, inače traje pola sata, objasnio nam je vozač taksija. Međutim, mi smo putovali četrdeset minuta, zbog kiše što je ostavljala tanak, klizavi sloj na putu koji je ionako strm, prepun oštrih krivina obavijenih maglom. Bili smo tako blizu gradskog centra, ali se nisam mogla otrgnuti utisku da nas strmi put, makadam koji je ubrzo zamijenio asfalt, vodi, ne samo u jedan potpuno drugačiji prostor, nego i u neko drugo vrijeme. Zmijolika putanja se naglo ispravlja i, poput zmijskog jezika, račva na dva dijela, muzej Gradišća sa lijeve strane, te masivno brdo sa desne. Kao da su se svi artefakti izloženi u muzeju, jednog jutra, nekim čudom, skotrljali niz padinu brijega i pokucali na vrata bosanske kuće čiji domaćini su im pružili trajno utočište. Zbirku ovog muzeja čine desetine, uglavnom prahistorijskih predmeta, keramičkog posuđa, metalnog oružja i oruđa, fibula, tj. kopči koje je najlakše opisati kao izrazito dekorativne bašlije, a tu su i rukopisi, pisma iz osmanskog perioda, ostaci tkanine, kućnog lijepa i ćerpiča. Sve to smješteno je na spratu do kojeg vode uske stepenice koje se uz škripu savijaju pod težinom posjetitelja, u maloj sobici niskog stropa, sa drvenim podovima i prozorima.

Put ka vrhu brda iznad Gradišća, podsjetio me na penjanje tim uskim muzejskim stepenicama. Na njegovom početku potrebno se rukama uhvatiti za masivno kamenje, noge staviti na drvene grede uglavljene između njih, te snažno zakoračiti i uz oštar zvuk koji ukazuje na dodir i trenje dva potpuno različita materijala, stati na utabanu stazicu koju čini zemlja oivičena sitnim kamenjem. Podnožje brda prepuno je pašnjaka i seoskih njiva, uglavnom povrtnjaka, a u jednom od njih srele smo baku koja se po strmoj padini kretala tako spretno, kao da prkosi gravitaciji, dok smo se mi zaustavljale svakih dvadesetak metara da dođemo do daha.

„Znate li da je gore Mrtvačka gradina. Veća je od svih ostalih, nemojte joj plaho prilaziti.“- drhtavim glasom je rekla starica i dobronamjerno se osmjehnula.

„Znate li išta o ostalim humkama.“- radoznalo sam je pitala.

„Gore ti je i voda Alije Đerzeleza. Nikad ne presuši, uvijek joj je puno korito. Gore je i njegov konj ostavio trag. Vidjet ćeš, sve je u kamenu.“- odgovorila je starica koja je, očigledno, odlučila da više neće govoriti o humkama, i okrenula se ka svom povrtnjaku.

„Mrtvačka glava“, ogromna humka prečnika oko deset metara leži na prostranoj livadi, a put do nje traje dva sata iscrpnog hoda kozijom stazom koju ponegdje presijeca gusta šuma čije donje grane su toliko niske, da je potrebno čučnuti ili kleknuti da se izbjegnu njihovi udarci. Nije ni čudo što je ova monumentalna humka, prahistorijsko grobno mjesto, nazvana tako zastrašujućim imenom, što donekle objašnjava i neprokrčen put ka njoj. S druge strane, put ka tzv. „vodi Alije Đerzeleza“, uređen je i jasno obilježen, a sa mjesta na kojem se nalazi ova neobična znamenitost, pruža se prelijep pogled na Gradišće. Na tom mjestu je uređeno malo izletište, sa drvenim klupama, stolovima i kružnim kamenim ognjištima. Za razliku od puta ka humkama na kojem se nisu mogli vidjeti tragovi nedavne ljudske aktivnosti, ovdje je kanta za smeće bila do pola puna, a u ognjištima je i dalje bilo ugljena. „Voda“ Alije Đerzeleza je zapravo udubljenje u bijelom kamenu vapnencu, koje je ispunjeno vodom zeleno-žute boje. Ono što je neobično jeste činjenica da ta voda koja nema svoje izvorište, nikada ne napušta udubljenje u kamenu. To je priča koju lokalno stanovništvo iznova prepričava, poput starice koja radi u svom povrtnjaku i prolaznicima, kao šaku zrelih jagoda, ponudi šaku neobičnih priča. Odmah pokraj ovog minijaturnog jezera, nalazi se kamen na kojem se jasno može vidjeti polukružno udubljenje, otisak u obliku konjskog kopita, pa u narodnom vjerovanju vlada mišljenje da je taj trag ostavio konj mitskog junaka Alije Đerzeleza. Dok sam ja i dalje gledala u neobični trag u kamenu, Selma je sjela na trošnu klupu kraj strme padine sa koje se pružao pogled na Gradišće. Klupa je glasno zaškripala i nagela se ka naprijed, na što je Selma naglo poskočila, a meni su kroz glavu prošli stihovi koje sam odmah uz isprekidan smijeh tiho zapjevala: „Putuj Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor.“

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture