Položaj žene u društvu se mijenjao onako kako su se mijenjala i vremena. Žene u srednjem vijeku su imale različite uloge. Mogle su biti supruge, majke, kaluđerice, a neke su žene zauzimale više društvene položaje, kao na primjer kraljice. Otkako postoji svijet postoje i muškarci i žene. Muškarci su uvijek imali istaknutu ulogu u društvu, a žene su bile u sjeni, naizgled nevidljive, često zalog za mir i sredstvo razmjene. Bez obzira da li su plemkinje ili “obične” žene, one su smatrane očevim, ali i muževim vlasništvom.
Prava žena su se razlikovala ovisno o klasnoj pripadnosti i bračnom stanju. Žene u tom periodu nisu imale pravo na udio u vlasti, uskraćeni su im obrazovanje i sve javne funkcije, a njihov jedini zadatak je bio da se posvete domaćinstvu.
Kao takve žene nisu imale pravo glasa. Zamislite kako su tek birale svog supružnika. Brak kao temelj društva i tada je imao važnu ulogu. Brakovi su unaprijed dogovoreni, a žene postaju vlasništvo muškarca, bez prava na glas, jer kako su tada govorili jedina dobra žena je tiha žena. Žena ne smije ništa odlučivati jer ko bi to oženio ženu koja je pametnija od muškarca.
Zamislite sada period srednjeg vijeka, velike dvorce, odaje, sluge, blještavilo zlata, ali i svih pogodnosti koje donose novac i moć. Zamislite besprijekorna odijela, velike i duge haljine i skupocjeni nakit. I zamislite jednu ženu. Ženu koja je došla u taj neki dom bez da je to izabrala, bez da je to željela. Ženu koja se mora izboriti za svoje pravo glasa, svoj položaj, poštovanje, ali i svoju ljubav.
Jedna takva je bila i naša kraljica Katarina, žena kojoj je život uzeo sve, ostala je bez muža, djece i domovine. Kraljica Katarina doživjela je sudbinu svog naroda i svoje obitelji, te je za spas tog istog naroda krenula u izbjeglištvo.
U onom istom srednjem vijeku nije bilo lahko biti žena, pogotovo ne na dvoru. Koliko god se nama činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, da su cijenjene i uvažavane, nije bilo lahko biti žena sa kraljevskog dvora. Mnoge od njih nisu znale šta je to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih i društvenih razloga. Tako je bilo i sa našom kraljicom Katarinom. Njen brak je bio garancija za mir između njenog oca Stjepana Kosače i budućeg muža Stjepana Tomaša. Za tadašnje prilike udala se prilično kasno, jer je njen otac odbijao prosce sve dok se nije pojavio neko dovoljno ugledan za njegove interese. Neko poput bosanskog kralja. Katarinin brak je trebao napraviti politički balans na ondašnjim prostorima. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom odredu u dvoru na Mihodražu. Kao dobro odgojena plemkinja u brak je unijela dobrotu, skrušenost i poniznost. Svog muža je pratila na svim putovanjima i zajedno su podigli mnoge crkve, među kojima je i Crkva sv. Katarine u Jajcu.
Tadašnji život kraljice Katarine je bio u sjenci dva moćna muškarca, njenog oca i njenog muža, te zbog toga i nema mnogo podataka o njenoj vladavini. Postoje samo priče i legende koje kažu da je mnogo voljela svoj narod. Žene je učila kućanskim poslovima, a najviše lijepom vezu.
Jako mlada, u svojoj 37. godini kraljica Katarina je postala udovica sa dvoje djece, sinom Sigismundom i kćerkom Katarinom.
Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša i Vojače, priznaje Katarinu kao kraljicu i svoju majku. Kraljici Katarini predstoje teška vremena. Nakon ispraznih obećanja i sporazuma, Sultan kreće u pohod na Bosansko kraljevstvo.
Bobovac je brzo pao u ruke Osmanlija. Tadašnji kralj Stjepan Tomašević se nalazio u Jajcu, ali nakon što je uvidio da se tu ne može dugo kriti odlazi u Ključ. Nakon vremena provedenog u Ključu, nedostatku oružja i hrane, kralj odluči da se preda pod uvjetom da mu sultanova vojska garantuje život. Međutim, kralj biva pogubljen u Jajcu 1463. godine. Dok je osvajana Bosna kraljica Katarina se nalazila u Kozogradu. Kada je čula za prilike koje su pogodile njen narod odlučila je da krene prema jugu do Konjica, a zatim prema Dalmaciji. U jednoj povorci je išla kraljica Katarina sa pratnjom, a u drugoj su bila njena djeca. Kasnije se ta odluka ispostavila pogubnom. Neprijateljska vojska je zaustavila povorku u kojoj su bila njena djeca i zarobili su ih. Kraljica Katarina je to saznala kasno, tek u Dubrovniku. Kao i svaka majka i kraljica se nalazi u velikom bolu zbog svoje djece, ali i nesreće koja je zadesila njen narod. Pati i kao majka i kao kraljica. Dugo je pokušavala saznati nešto o svojoj djeci, ali je sve bilo bezuspješno. U tim nemirima kraljica Katarina odlazi u Dubrovnik gdje očekuje da će pronaći pomoći i ruku spasa, ali Dubrovčanima nije odgovaralo da se kod njih nalazi kraljica propadnutog kraljevstva, a najviše su se plašili osvajačkog pohoda sultana Mehmeda II.
Kraljica odlazi u Rim gdje pronalazi utjehu u vjeri. Postaje članica III Franjevačkog reda i pomaže bolesnima. Sve te godine je provela u tugi i žalosti za svojom djecom i svojom domovinom. Tu saznaje da su joj djeca prevedena na islam. Kasnije će se saznati da je Sigismund postao Ishak-beg, zvani Kraljević i da je dobio manji begluk u Aziji. O njenoj kćerci Katarini historijski podaci ne postoje. Ni da li se udala, gdje je živjela, kako i gdje je umrla, ništa se ne zna.
U svim tim brigama, tuzi za djecom i domovinom, kraljica polahko pada na bolesničku postelju i izražava želju da napiše svoju oporuku. U oporuci je napisala da svoje kraljevstvo ostavlja svojoj djeci ukoliko ih pronađu i ako oni prihvate vjeru svoga oca. Međutim, bila je svjesna da se to možda neće nikada desiti te je stoga kraljevstvo ostavila Svetoj stolici.
Kraljica Katarina umire 5 dana nakon pisanja svoje posljednje želje, 25. oktobra 1478. godine.
Zakopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu je prikazan lik ponosne kraljice sa krunom na kojoj su se nalazili grbovi bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis napisan bosančicom.
Pobožna, umna žena, kraljica velikog srca ostavila je dubok trag među svojim narodom, a pogotovo među ženama.
Lik naše kraljice Katarine oslikava tužnu i tragičnu sudbinu mnogih žena koje su izgubile svoje muževe, svoju djecu, ali i svoju domovinu. Ostaje nada da se nikada ne ponove ovakva dešavanja i da nijedna žena ne osjeti patnju i bol s kojom se borila naša kraljica Katarina.
Autor: Amela Bogilović
