Tragali su mnogi za smislom tog besmisla pitajući se što je to sve trebalo. Računali su i preračunali se  neprijatelji u svojim zlim namjerama, pa su i oni tu ispaštali.

Čovjek je biće koje ne može birati vrijeme u kojem će se roditi, ali svako može da bira da li će biti čovjek ili nečovjek, bez obzira na to kojem narodu pripada, a na Balkanu su se ispiti polagali ili padali devedesetih godina. Mnoge je heroje za odbranu dao ovaj grad. Ono što su oni, kao branitelji Sarajeva odlučili, jeste biti čovjek. Savladavali su mnoge prepreke u različitim godišnjim dobima dok je Miljacka u gradu, za koji svoj život rizikovaše proticala i sa sobom nosila uspomene na ljude koji su ginuli. Da, ti ljudi koji su ginuli od strane agresora iz šumarka odakle se prostire najljepša panorama Sarajeva kao na dlanu, a opet, koji se ne vidi iz grada. Ta, dobro poznata lokacija današnjeg Muzeja 105. motorizovane brigade i Caffe-a 105. 

Vodile su se tu borbe teške u i oko Male kule, koju napraviše Austrougari nakon osvajanja Sarajeva prije stotinu, na jednoj od strateških tačaka grada. Danas se tu mrse kose djevojaka i vjetar piri između spomenika i kule ka posjetiocima koji žele da uživaju u jedinstvenom pogledu na grad. A nekad, na mjestu gdje se danas čuva uspomena na 105. motorizovanu brigadu i njene heroje koji su život dali za Sarajevo, nekad je tu magla mrsila u gustoj šumi račune suprotstavljenih strana i sužavala onim najhrabrijim sinovima ovog grada, ove države vidike. Svi ratnici su mogli da biraju da budu čovjek ili nečovjek. Tragali su mnogi za smislom tog besmisla pitajući se što je to sve trebalo. Računali su i preračunali se  neprijatelji u svojim zlim namjerama, pa su i oni tu ispaštali. Padali su i ljudi i neljudi na sto metara jedni od drugih. Svi podjednako nezadovoljni što im je prije ratni rahatluk zamijenila puška i borba za elementarna ljudska prava. Borba za život i čovjeka, a čovjek je uistinu i pobijedio.

U svakom postupku, koraku, svemu što podsjeća na agresiju i opsadu voljenog nam grada, ljudi, one istinske patriote su pobjeđivale. Nisu dopuštale da neprijatelj napakosti njihovim sugrađanima, a opet nisu ni neljudski ubijali sve što im se nalazilo na nišanu. O tome svjedoče ratni zapisi iz Zbirke 105. brigade:

„Najednom mi se učini da čujem neke korake, brzo sam zalegao i otkočio pušku. Iščekivanju nikad kraja. Bio sam u pravu, neko je ispred mene, u minskom polju. Samo što nisam ispucao jedan rafal u pravcu odakle su dopirali šumovi, kad sam spazio jednu djevojčicu kako mi se približava. Ništa mi nije bilo jasno. Zakočio sam pušku i sačekao je. Moji saborci su počeli da se okupljaju, začuđeni.

– Bog s’ tobom dijete , šta radiš ovdje?

– Tražim tatu, donijela sam mu ručak – odgovorila je. – Znate li čiko gdje je on?

– A ko ti je tata?

– Zove se Jovan, on je negdje na položaju.

Već mi je bilo jasno o čemu se radi. U našoj jedinici nije bio nikakav Jovan, njen otac je četnik, a ona je zalutala na našu stranu.

– A u kojoj vojsci ti je tata ?

– U srpskoj čiko, ovdje.

– Znaš li dijete drago da si zalutala. Tvoj tata je četnik i on se bori protiv nas.

Djevojčica je nakon mojih posljednjih riječi, preblijedila. Bila je vidno uplašena. Sagela je glavu i zanijemila, a ceker sa hranom ispustila na zemlju. Nismo željeli takvu reakciju. Prišao sam joj i rekao:

– Ne plaši se. Nećemo ti mi ništa. Tvoj otac je sigurno negdje u blizini, pozovi ga.

Šutila je dugo. Nijemo smo je posmatrali. Najednom je digla glavu i počela dozivati oca. Šumom je odjekivao uplašeni dječiji glas. Ubrzo se sa male daljine oglasio njen otac. U glasu se mogla primjetiti njegova izbezumljenost.

– Vesna, pa gdje si to ti!?

– Ovdje tata. Kod ovih čika, zalutala sam.

Nakon njenih riječi, Jovan više nije progovarao, Dugo je šutio, a zatim je očajnički zavapio: 

– Ljudi pustite je, molim vas. Nije vam ona ništa kriva, moja Vesna je dijete.

Napetost je rasla. Osjetili smo da nam Jovan ne vjeruje, da je zbunjen, uplašen, bespomoćan. Zgledali smo se. Znali smo šta nam je činiti. Vesnu smo poslali ocu.

– Samo pazi kuda ideš. Gledaj da se vratiš istim putem, zbog mina. Samo me je pogledala, uzela ceker sa hranom i otišla. Jovan nas je cijeli dan dozivao, zahvaljivao, zaklinjao nam se da se više neće boriti. Tražio je da neko od nas dođe do pola puta, da nam pošalje hrane i pića…

Niko mu nije odgovarao. Bio je to monolog koji ga je sigurno bolio.“ ZBIRKA RATNIH BILTENA 105. MOTORIZOVANE BRIGADE

Danas, nakon toliko godina kada otvorimo oči i pogledamo sa Male kule ne znamo da li je Vesna i dalje živa, niti njen otac Jovan, ali znamo da gazije koje su se tu borile, sa ponosom žive u srce sarajlija, a sjećanje na njih će ostati vječno u Muzeju 105. motorizovane brigade. 

U Muzeju se nalazi i soba sa spomen-pločom poginulim pripadnicima 105. motorizovane brigade, kao i soba sa imenima dobitnika najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

U sklopu Muzeja su restoran i ljetna bašta, koji pružaju istinski užitak u potpuno prirodnom ugođaju uz prelijep pogled koji se sa ove tačke pruža na grad Sarajevo, dok im šapat vjetra prenosi poruku da se ne zaboravi i ne ponovi! 

CAFFE 105