Zavičajni muzej Visoko – Čuvar vrijednih eksponata prirodnog i kulturnog naslijeđa

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Zavičajni muzej Visoko - Čuvar vrijednih eksponata prirodnog i kulturnog naslijeđa

Bilo da putujemo kroz njegovu historiju, bilo da je to njegovom geografskom dužinom i širinom, Visočko polje ima mnoštvo znamenitosti. Tragovi ljudskog života sežu još iz davnih vremena neolita, a uvijek je zauzimalo značajne pozicije kroz historiju, od Rimskog carstva, Srednjovjekovne bosanske države, osmanlijskog perioda, austrougarskog, jugoslavenskog, pa do današnjih dana. Kroz izuzetno dug period postojanja nedvojbeno je da sadrži mnoštvo kulturno-historijskih nalaza i lokaliteta, što daje dobru osnovu za proučavanje, prezentovanje, turizam i očuvanje tradicije.

Institucija od izuzetnog značaja za stručni, ali i kulturno-historijski i turistički potencijal jeste Zavičajni muzej Visoko. Muzej je osnovan 1953. godine, a od 1957. godine je smješten u zgradu u kojoj se i danas nalazi, na adresi Ulica Alije Izetbegovića, broj 29. Pored osnovne muzejske djelatnosti –  istraživanja, prikupljanja, stručne obrade, zaštite i čuvanja muzejske građe uz njenu prezentaciju putem organizovanja i priređivanja izložbi u saradnji sa srodnim i drugim ustanovama i pojedincima, Zavičajni muzej Visoko je registrovan i za naučno-istraživački rad, izdavačku djelatnost i zaštitu kulturne baštine, odnosno objekata i predmeta kulturno-historijskog naslijeđa na području grada Visoko. Prenoseći dašak prošlog vremena  Muzej raspolaže većim brojem tematski raznovrsnih zbirki i obuhvata muzejsku građu. Ukupno ima sedam tematskih zbirki:

  1. Numizmatička zbirka broji 692 numizmatičke jedinice iz skoro svih epoha i civilizacija na prostoru BiH.
  2. Arheološka zbirka je najbrojnija zbirka Zavičajnog muzeja. Obuhvata materijal svih ubiciranih, rekognosciranih i arheološki istraženih prahistorijskih nalazišta sa područja visočke kotline. Broji 87 046 raznovrsnih arholoških jedinica.
  3. Srednjovjekovna zbirka broji 164 jedinice.
  4. Etnografska zbirka ukupno broji 934 etnografske jedinice.
  5. Geološko-paleontološka zbirka obrađuje tri podzbirke: rude, stijene i fosile. Broji 470 geološko-paleontoloških jedinica, te se još uvijek radi na dopunjavanju zbirke. 
  6. Zbirka predmeta NOB-a/NOR-a (u ovoj zbirci je obrađeno i oružje iz I svjetskog rata, II svjetskog rata i oružje iz perioda Agresije na RBiH 1992-1995. godine) broji 204 inventarne jedinice, a postoje još 23 predmeta koje treba stručno obraditi.
  7. Umjetnička zbirka je najmlađa zbirka i broji 14 inventarnih jedinica.

U vlasništvu Zavičajnog muzeja Visoko je i nekoliko arheoloških nalazišta koja su od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu.

Arheološki lokalitet „Okolište“ svjedoči o postojanju života na području Visokog još u prahistorijskom dobu. Posebnost ovog lokaliteta je u tome što se ovdje susreću Butmirska i Kakanjska kultura, te se stručnim istraživanjima došlo do zaključka da se na lokalitetu Okolišta život odvija u kontinuitetu 5500 godina.

Stara bosanska srednjovjekovna utvrda Čajangrad je ruševina utvrđenja. Na ostacima jednog zida dužine 30 metara vidljiva je struktura karakteristična za srednjovjekovnu gradnju. Smatra se da je ovo utvrđenje imalo funkciju čuvanja važnog puta između srednjovjekovnog kraljevskog grada Visoki i Bobovca.

U ranom srednjem vijeku u Visočkom polju se formirala stabilna teritorijalno-politička zajednica Bosna-župa, odakle je počeo proces širenja srednjovjekovne države Bosna. U ovom prostoru nalaze se četiri značajna lokaliteta: Biskupići (mjesto nalaza ploče Kulina bana koju je on na istom mjestu izgradio krajem XII stoljeća), Moštre (mjesto vladarskog dvora sa dvorskom kancelarijom), Mile (zborno mjesto državnih sabora, krunidbena i grobna mjesta bosanskih vladara), Visoki (utvrđeni grad i povremena rezidencija bosanskih vladara, stolno mjesto bosanskog kneza).

Mile su bile najstariji upravni, kulturni i vjerski centar srednjovjekovne države Bosna- kompleks koji se sastoji od crkava sv. Kuzme i Damjana i sv. Nikole. Mile su mjesto održavanja „sabora sve Bosne“bosanskih sabora, krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva i gdje se nalazi crkva sv. Nikole- grobna crkva Stjepana II i Tvrtka I Kotromanića, dvojice najznačajnijih vladara srednjovjekovne bosanske države, franjevački samostan kojem je pripadala pomenuta crkva i sjedište prve organizacije Katoličke crkve u Bosni.

Na području grada Visoko nalazi se sedam nacionalnih spomenika:

  1. Arheološko područje Mili;
  2. Graditeljska cijelina- Tabačka/Tabhanska džamija;
  3. Historijsko područje- Stari grad Visoki;
  4. Graditeljska cjelina- Pravoslavna crkva sv. Prokopija;
  5. Arheološko područje- Prahistorijsko naselje na lokalitetu Okolište u naseljima Okolište i Radinovići;
  6. Građevinska cjelina- Samostan sv. Bonaventure u Visokom
  7. Graditeljska cjelina- Stara džamija sa haremom u Goduši kod Visokog.

Iako se ime Visoko pojavljuje relativno kasno, nalazi iz vremena Kulina bana kazuju da baštinimo grad čiji je značaj bio nemali kako za nas tako i za Europu. Kada neolitski lokalitet Okolišta povežemo sa rimskim cestama i osmatračnicama, zatim sa srednjovjekovnim lokalitetima Mile, starog grada Visoki i Čajengrad, mahalama,džamijama formiranim u doba Osmanlija, crkava, samostana, urbanom arhitekturom iz doba Monarhije, te sve ukombinujemo sa trgovinom i zanatstvom, shvatamo značaj Visokog za Bosnu i Hercegovinu.  Svaki kvadrat zemlje Visočkog polja priča svoju priču, a Zavičajni muzej Visoko istu osluškuje i prenosi svima.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Kućno ognjište – simbol jednog vremena

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME


TOP MJESTA


TOP AVANTURA


TOP GRAD


BILO NEKAD


TOP HOTEL


TOP RESTORAN


OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Kućno ognjište – simbol jednog vremena

Turizam, tradicija i jos ponešto

Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i porodice oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Često se kaže ili smo imali priliku čuti:
„Neće me niko sa ognjišta protjerati!“, „Čuvaću svoje ognjište!“, „Vratiću se ja na didovo ognjište!“, „To je naše drevno ognjište!“
Tako ponavljamo zavjet, katkad i nesvjesno, iste dubine i snage kakav su ognjištu upućivala pokoljenja prije nas.

Jednom od najtežih narodnih kletvi i danas se smatra: „Ognjište ti pusto ostalo“ ili u varijanti „Vatra ti na ognjištu utrnula“, imperativna je narodna poslovica: “Ne napuštaj kućni prag i ognjište”!
Razlozi za ovakva naša mnoga spominjanja ognjišta leže u specifičnoj ulozi koju je ono imalo u narodnoj davnini. Ono je bilo mjesto svjetlosti, zajedničkog okupljanja porodice, zajedničke molitve, mjesto topline u zimskim danima, mjesto gdje se spremalo jelo. Dakle sve ono što vatra predstavlja čovjeku to predstavlja i mjesto na kojem se vatra loži.

Osim što je narod u zakletvama ognjište, zapisana su i svjedočanstva da su se naši preci na samom ognjištu zaklinjali što je smatrano jednakim kao da su zakletvu učinili na svetom mjestu. Na ognjištu se također mirilo i rješavalo probleme.
Upravo zato, naš narod je uveo veliki broj običaja u vezi sa ognjištem, od kojih jedan dio predstavljaju zabrane. Ognjište se nije smjelo srušiti ili oštetiti.
Ognjište se ne smije psovati, ne smije se pljunuti ili obeščastiti, ne smije na njega nikakva nečistoća ljudska doći, niti da se po njemu gazi.

U današnjem vremenu mnoga su ognjišta zaboravljena, neka su davno i napuštena, na nekima se vatra davno ugasila.
 

 

AUTOR

Hasan Keranović

 

 

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Kako stariš sve više kahvenišeš na stari tradiconalni običaj dok umačeš kocku u fildžan, zagrizeš, i pihneš

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME

 

TOP MJESTA

 

TOP AVANTURA

 

TOP GRAD

 

BILO NEKAD

 

TOP HOTEL

 

TOP RESTORAN

 

OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Kako stariš sve više kahvenišeš na stari tradiconalni običaj dok umačeš kocku u fildžan, zagrizeš, i pihneš

Turizam, tradicija i jos ponešto

Pošto se kahva nikada ne pije na brzinu, da bi dugo ostala topla, stavljala bi se na mangalu, i tako ostajala topla, taman za srknuti i nakon sahat vremena. Nisam ja to nikada tako doživljavala dok nisam počela da ispijam dočekušu, razgovorušu, merakušu, doljevušu, potrkušu, dremušu, šutkušu, firkuša, ječmenušu, sakletušu, sikterušu, dibekušu, rastjerušu, krmeljušu. Gdje mi je jedino bitno postalo da je crni čarobni napitak, da mi prija. I da kakva god ja nju moram da oćejfim. Dok sam radila u kancelariji koja se nalazila na Čaršiji uvijek bi mi se na putu do Begove džamije nekako nametala ulica kojom sam prolazila ni rijetko ni često, nego eto onako. Pošto je mala zabačena ne osjetiš ni neki haber da prolaziš njom, ali kada se zagužva Čaršijom a insan leti za poslom trk ‘vamo trk tamo, gledaš kako da izbjegneš sve to. Kažem vam je u Sarajevu sve po potrebi. Inače kad letim sokacima, doksatima i kaldrmama, gledam kuda idem, Čaršija jako zna biti nezgodna kada si haman na visokim potpeticama, pa moraš gledati kuda udaraš. Taj dan tom ulicom dobro se sjećam osjetila sam miris pržene kahve. Stajala sam Bogami i upijala svakim atomom svojih osjetila taj miris, i kroz glavu su mi prošle slike davnih minulih vremena Čaršije, kako su u dolafima stare nane pržile kahvu, dolaf u desnoj ruci, aluminjska tepsija u drugoj ruci.
Šiš, mlin, mangala…
Dragi moji, da bi se pripremila i popila prava bosanska kahva, ona od birvaktile, postoji cijeli niz radnji, cijeli ritual. Kod nas u Bosni ja mislim da se najviše i pije kahva po tri ili četiri puta dnevno. Bezbeli kažu stariji „de šćeri pristavi, da se malo promuhabeti“. A da vam ne pričam kako se kahva tek pila uporedo kada treba da dođu gosti.
-„De hoćemol kahvu pristavit“
-„Ma vala ako ste vi pili, nemojte zbog nas.“
-„Ma hajde, hoćemo jedan fildžan, ih ko da će nam nešto biti, a evo maloprije je popili majke mi.“

Kod mene kući je uvijek dedo pravio kahvu nani, dok bi se otklanjao sabah. Sjedili bi tako satima i pili je. U tim tada 70-tim godinama sam ja kao djevojčurak uvijek bila zagovornik vidiš treba nekoga da imaš u 70-tim da ti skuha kahvu, da ti je naspe, dolije, da promuhabeti, da te drži za ruku, da ti miluje bore, i sijedu kosu. Nekada sam znala sa njima sjediti i ćejfiti, probude me, ili jednostavno osjetim miris, kao što ga danas u cijeloj ovoj gužvi osjetih.
Uvijek su mi ti rituali sabahski ostali u sjećanju, ponekad bi nana uzimala mlin sjedila u bašti ili pored pendžera i okretala obrtanj kao da ima sve vrijeme i kao da nigdje ne žuri, pa onda deder prinesi fidžane, tacne, male šećerluke. I rahatlokum. Kako stariš sve više kahvenišeš na stari tradiconalni običaj dok umačeš kocku u fildžan, zagrizeš, i pihneš.

Ono što vjerovatno ni ja nisam znala dok nisam počela da spremam ovaj članak jeste da je Tradicija krenula s Vratnika. Pričao je meni dedo da se najstarija kafana zvala „Mušina kafana“. U Mušinu kafanu su morala dolaziti stara sarajevska raja. Unutrašnjost te kafane se poprilično vremenom i mijenjala ali je atmosfera uvijek ostala ista. Kaže da su je krasili minderi, štokrle za sjedenje, prozori sa mušebcima i demirima. Kažu da je imala i bašću gdje se tucala kava. Kaže da se tu sjedilo i čejfilo, da je Zuko Džumhur jednom tu napisao svoj citat :“Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije“.
Istraživanjima sam saznala da je običaj bio da se pojede rahatlom, popije voda i onda popije kahva.

Bolan Anela, „Miris Dunja“ odatle mi vjetar nanosi miris pržene kahve. Čašrija je uvijek bila Čaršija, išao ti sokacima, ili išao glavnom šetnicom. Htio da se sakriješ od Čaršije se ne možeš sakriti. Od kujundžija do abadžija, pekara i mesara, od trgovca do ljekara, znanih i neznanih oči se otvaraju fildžanom kahve.
„A što ja sada ne bih sjela, pa ima vremena, kad je moja nana mogla mljeti kahvu k’ o da ima sve vrijeme ovog svijeta, mogu i ja, pošta radi do 16h, papiri i tužbe neće pobjeći.“
I bogami sam je očejfila onako k’ o u dobra stara vremena, k’o meraklije, k’o dobre stare Sarajlije u Mušinoj kafani. Prvo pojela rahatlokum, popila vode i onda umoči kocku i pihni.

„Pa kad  tako ‘pečena’ zamiriše sve do avlije, e, tek onda se vrelom vodom zalije! I vrijeme uspori, pa sve polahko. Neka. vremena ima na pretek, a ko zna šta insana sutra čeka.“

Kahva je nama u Sarajevu, djeci Mahale i Čašrije predah, odmor za dušu, ako nemaš vremena, onda i nemoj piti kahvu naruči čaj, popij sok.

AUTOR

Anela Hatić

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Alipašina džamija kao odraz zlatnog doba islamske arhitekture i umjetnosti u BIH

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME


TOP MJESTA


TOP AVANTURA


TOP GRAD


BILO NEKAD


TOP HOTEL


TOP RESTORAN


OSTALO


















Povratak na kategoriju bilo nekad

Alipašina džamija kao odraz zlatnog doba islamske arhitekture i umjetnosti u BIH

Kako navodi Behija Zlatar u svojoj knjizi Zlatno doba Sarajeva, džamije su imale višestruku ulogu u životu stanovnika Sarajeva, one nisu predstavljale samo mjesta na kojima se obavljala molitva, tu su se slušala različita predavanja, učenje Kur’ana, itd. Ali-pašina džamija izgrađena je 1560/1561. godine, po nalogu budimskog begler-bega i bosanskog sandžak-bega Hadim Ali-paše. (Kurto, 1997, 38) Kada počinje svoju priču o Ali-pašinoj džamiji, većina autora kaže kako je ona smještena na izrazito značajnoj i povoljnoj poziciji, na mjestu koje je bilo gusto naseljeno. U prilog tome govori činjenica da se na tom mjestu nalazila mahala, dakle, mahale su nastajale oko džamija, ljudi su koncentrirali svoj život oko džamija, koje su predstavljale svojevrstan centar, kako religijski, tako i društveni. Zanimljivo je to da se ova džamija nalazila na tadašnjoj periferiji Sarajeva (Zlatar, 1998, 181), dakle, nije izgrađena u onom dijelu grada koji je funkcionirao kao sami centar. 

Kemura Šejh Sejfuddin u svojoj knjizi Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, objašnjava kako je Hadim Ali-paša nekoliko puta bio namjesnik, nakon čega je do 1558. godine, kada i umire,  u Sarajevu živio kao umirovljeni namjesnik, a prije svoje smrti napravio je testament, u kome naređuje, da se načini jedna džamija na onome mjestu koje je on otkupio, i počeo bio materijal pribavljati. (Kemura, 1913, 271) Mehmed Mujezinović navodi kako se smatra da je Hadim Ali-paša rođen u Drozgometvi, a da je kao adžami-oglan odgojen u Carigradu. (Mujezinović, 1974, 402) Zlatar objašnjava da se u zapisima tadašnjeg sarajevskog sudije nalazi i Ali-pašina oporuka u kojoj se on izjašnjava o tome kako želi da kraj njegovog groba bude izgrađena džamija, i za tu svrhu je zavještao trećinu svoga imetka. (Zlatar, 1998, 18) Hadim Ali-paša je naredio i to da se preko puta džamije napravi musafirhana i imare, a njegova riječ je, kako objašnjava Kemura, ispoštovana, musafirhana i imare su izgrađeni, čime je, na neki način, Hadim Ali-pašina mahala obogaćena i upotpunjena, a kruna svega toga svakako je bila izgradnja džamije.

Opisujući dimenzije i tlocrt Ali-pašine džamije Nedžad Kurto u svojoj knjizi pod nazivom Sarajevo od 1462. do 1992., kaže: nad relativno malim prostorom, 9,4 x 9,4 m diže se kupola nad kriškastim trompama, neuobičajene visine od 15, 85 m do tjemena. (Kurto, 1997,38) Ono što Kurto izdvaja kao jednu od specifičnosti ove džamije jeste njeno vertikalno ustremljenje, vertikalna izduženost, koja neminovno podsjeća na konstrukciju kasnogotičkih katedrala. Ovdje možemo napraviti jednu zanimljivu paralelu i navesti neke od razloga tog vertikalnog ustremljenja, koji prevazilaze nivo arhitektonskog i ovosvjetovnog. Specifična aureola koja obavija Ali-pašinu džamiju kod posmatrača i posjetioca izaziva osjećaj da je smješten u jedan balon otrgnut od svijeta, udaljen od profanog historijskog i približen svetom sakralnom vremenu. I gotske katedrale izgledaju otrgnuto iz vremena, lebdeći iznad zemlje skoro nerealne, sa svim svojim lukovima i mnoštvom kula, gdje sve teže nebu i božanskoj svjetlosti koja ulazi kroz rozete i stvara plavičastu viziju božanske svetosti.

Džamija je na dosta prostranom zemljištu od klesanog kamena sazidana pod kubetom, sa kamenom munarom od koje je šerefe gvozdeno. Šestostrana kamena munara ima prečnik oko 2 m, njena visina je 31,60 m, a prigrađena je uz desni spoljni zid. Ulaz na munaru je postavljen u desnom uglu molitvenog prostora ispod mahfila. Baza munare je urađena u vidu kubusa poligonalne osnove. Prelaz sa baze na stablo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme sa plitkim profilisanim kamenim vijencem. (Službeni glasnik BiH broj 2/06, 2005) Spoj stabla i šerefeta je izveden  obrađenim kamenim klesancima koji daju utisak čaše.  N. Kurto objašnjava kako se u tehnici izgradnje džamije može primjetiti kako su je gradili i primorski majstori, a neki od elemenata koji na to ukazuju su plastični friz slijepih arkada u unutrašnjosti tambura, tehnika zidanja centralnog dijela građevine malim kvaderima približno jednake veličine, te visina sofa koje su dignute od tla 55 cm- 1 lakat. (Kemura, 1913, 271) Svi gore nevedeni podaci govore u prilog činjenici da se ova džamija može svrstati u džamije klasičnog imperijalnog stila, ili, kako ga naziva Husref Redžić, klasičnog osmanskog stila. (Redžić, 1967, 16) On objašnjava da, ako bismo sa džamija ovog tipa na neki način uklonili cjelokupnu dekoraciju, ne bismo umanjili njihovu umjetničku vrijednost i postojanost koja proizilazi upravo iz snage i proporcionalnosti arhitekture, a sam oblik ovog tipa džamija nastaje kao rezultat potrage za najboljim rješenjem proporcijskih odnosa između zatvorenog kubusa i otvorenog ulaznog trijema. ( Službeni glasnik BiH broj 2/06, 2005)

U svojoj knjizi Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini Mehmed Mujezinović, u kontekstu Ali-pašine džamije, tj. mahale Ali-pašine džamije prenosi i tumači nekoliko natpisa, a to su natpis, tj. tarih iznad ulaznih vrata same džamije, natpisi na nišanima Šemsi-dede i Ajni-dede, natpis na nišanu imama šejha Mustafe,  zatim natpis na nišanu imama Ibrahima, te natpis na česmi Idadiji. Dimenzije kamene ploče koja se nalazi iznad ulaznih vrata džamije i na kojoj je isklesan stihovni natpis na arapskom jeziku, su 72 x 135 cm, a natpis je smješten u četiri polja i izveden kitnjastim ukrasnim đeli-pismom. (Mujezinović, 1974, 401) Natpis ćemo ovdje prenijeti u cjelosti jer nam nudi mnoštvo podataka o džamiji i njenom graditelju, što, između ostalog, i jeste cilj tariha koji je smješten iznad ulaznih vrata džamije, tj. iznad mjesta na kojem će se svako zaustaviti i pogledati u njega:

Njegova ekselencija Gazi Ali-paša podiže

U ime Boga dom dobrih ljudi.

Na svijetu nema sličnog hrama,

To je bogomolja istinske spoznaje, dom iskrenih vjernika.

Bog nam nadahnu njen kronostih:

Stjecište askota, dom onih koji Boga ljube. ( Mujezinović, 1974, 401)

 

Godina izradnje džamije je izražena u ebdžedu, tj. potrebno ju je izračunati iz brojčanih vrijednosti pripisanih arapskim slovima u natpisu, pa se nakon tog postupka dobije hidžretska 968. godina, što odgovara 1560/1561. godini, kada je izgrađena ova džamija.(Mujezinović, 1974, 401)Šemsi-deda i Ajni-deda se u narodnim predanjima opisuju kao šehidi i evlije, i kako navodi Vlajko Palavestra u svojoj knjizi Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, prvi zvanični podatak o njihovim grobnim mjestima pronalazimo u jednom malo poznatom sidžilu sarajevskog šerijatskog suda iz 1715. godine navodi se da su u blizini džamije Hadim Ali-paše u Sarajevu pokopani dvojica evlija i to još od Fetha, a to su šehidi Ajni dede i Šemsi dede. (Palavestra, 2004, 101) Palavestra navodi i to da je narod posjećivao mjesto njihovog ukopa kao posebno i posvećeno mjesto, a dokument, tj. sidžil iz kojeg su dobiveni ovi podaci zapravo predstavlja molbu izvjesnog hadži Alije, sina hadži Mustafe Sarajlije, da mu šejh kaderija u Solunu izda dozvolu da vrši dužnost šejha među dervišima. (Palavestra, 2004, 101) Međutim, ono što se u kontekstu teme ovog rada izdvaja kao posebno značajno jeste da se u neposrednoj blizini Ali-pašine džamije nalaze grobovi takvih osoba čija se imena i danas poznaju i spominju, i čiji su grobovi obilaženi kao sveta mjesta. Ova dva nišana prethodno su se nalazila u zasebnom turbetu, a sada se nalaze u dvorištu džamije.

Nišan Ajni-dede karakteriše turban nakšibendijskog reda i natpis u vidu pjesme na turskom jeziku uklesan na dvije strane nišana, napisan dželi-nesh pismom. (Mujezinović, 1974, 405) Natpis opisuje čistoću duše Ajni-dede, govori o njegovoj mučeničkoj smrti, o njegovoj pokornosti i snažnoj vjeri. Prvi stih glasi: O smrti. Jasno nam je da ovdje raspolažemo sa maksimumom estetske informacije na minumumu prostora, u svega dvije riječi u našu svijest je prizvano promišljanje karakteristično za svakog čovjeka, a to je razmišljanje o smrti i sukobljavanje sa tim trenutkom. Dakle, pored jasne historijske vrijednosti koja ujedno naglašava i podcrtava vrijednost i izuzetnost Ali-pašine džamije i groblja koje se nalazi uz nju, ovi natpisi predstavljaju i značajno umjetničko, estetsko ostvarenje. Cjelokupni natpis sa nišana Ajni-dede glasi:

O smrti.

Vrata ovog dergaha su rajska vrata,

Jer tu počiva vladar carstva božije ugodnosti.

On je prijatelj njegovog veličanstva sultana

Kojeg je upućivao na propise o borbi. Fatiha,

Njegova ličnost, nastojeći da se odrazi,

U ogledalu boožije upute, sjedinila se s Bogom.

I njegova čista osoba je u grobu,

Jer je on umro u borbi mučeničkom smrću,

Srce, kada preletiš sedam nebesa,

Traži kronogram njegove smrti u moru božije milosti.

Godina 866. < (1461/62) (Mujezinović, 1974, 405)

 

Mujezinović objašnjava da je nišan Šemsi-dede po turbanu, natpisu koji je uklesan sa dvije strane na turskom jeziku u dželi-nesh pismu, sličan nišanu Ajni-dede, dakle, forma je ista, samo je sadržaj natpisa nešto drugačiji, iako i on govori o mučeničkoj smrti Šemsi-dede, o njegovoj vjeri, vrijednosti i pokornosti:

 

Palata ovog svijeta je nesigurna temelja,

Svako mirovanje na ovom svijetu je uzaludno.

Prispjevši počivalištu sunca znanja,

Ne odvraćaj svoje srce od njegovih otkrovenja.

S ovog položaja kojem hodočaste velikani svijeta,

Daje pouku mučenik najbolje vojske.

On je uistinu vladar izvidnice.

Njegova mazga je predvodila Fatihovu vojsku.

Pet stubova vjere daju kronogram njegove smrti:

Ta on je na putu mučeništva dao svoju dušu.

Godina 866. < (1461/62) (Mujezinović, 1974, 405)

 

Natpis na nišanu imama šejha Mustafe, također, šalje poruku da onaj koji prođe pokraj groba treba proučiti dovu za pokojnika. Natpis je napisan u stihovima, a posebno je zanimjiv stih: Ono što sam ja danas, ti ćeš biti sutra. (Mujezinović, 1974, 404) Tu vidimo jeste još direktnije „upozorenje“, svijest o smrti, a slične konstrukcije možemo naći i na srednjovjekovnim stećcima. 

I danas, kada prolazimo pokraj Ali-pašine džamije, možemo primijetiti kako je groblje nekada zauzimalo mnogo veću površinu nego što to čini sada. Danas se tu nalazi park, u kojem, ponegdje, iza žive ograde, izranjaju nišani, a kako objašnjava Mujezinović, metalna ograda koja je nekada okruživala i štitila groblje sada je zamijenjena živicom, ne smijemo zaboraviti ni to da je samo groblje nastalo prije Ali-pašine džamije, i da je tu bio sahranjen i njen osnivač Hadim Ali-paša. 

Posljednji natpis o kojem ćemo ovdje govoriti jeste natpis na česmi Idadiji. U ovu česmu voda je dovedena, kako je zabilježio Hamdija Kreševljakoviću oktobru 1874. godine,  česma je tekla na dvije lule, a pred njom je bilo kamenito korito. (Kreševljaković, 1991, 141) Od cjelokupnog natpisa je sačuvano samo nekoliko stihova:

 

Hilmijo, čestitah (izgradnju česme) mojim potpunim tarihom:

Dođite, žedni, potekla je česma Idadija.

(Godina 1291).< (1874) (Kreševljaković, 1991, 141)

AUTOR

Zerina Kulović

arheolog i komparatista

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Stari zeman i stare priče” O vremenu i običajima”

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME

 

TOP MJESTA

 

TOP AVANTURA

 

TOP GRAD

 

BILO NEKAD

 

TOP HOTEL

 

TOP RESTORAN

 

OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Stari zeman i stare priče ” O vremenu i običajima”

Turizam, tradicija i jos ponešto

Stari zeman i stare priče. Bila su to neka dobra vremena, puna ljubavi, druženja i zajedničkog teferiča. I u prošlom vremenu živjeli su ljudi možda više osjećajniji, nego ovi danas. Danas živimo u vrijeme napredne tehnologije, koja nam umrtvljuje moždane vijuge.

Valjda sa tim i onim što nas okružuje, zamrli su nam osjećaji za nas same, a kamo li za okolinu.Možda neko pomisli i kaže, što baš o njima da se govori, bili su primitivni, neprosvjećeni i neobrazovani, ti naši preci. Za neke jesu, ali i danas znamo se onako sjetiti njihovih mudrih riječi i savjeta. Bili su druželjubive i vesele naravi, a ne kao sad, ne znamo prvom komšiji ime.

Naše nane su tako lijepo izgledale u tim dimijama i bluzama kako se tad zvalo odjeća „na par“ ili „na kat“ sa šamijom na glavi. Zimska sjela u to vrijeme bila su posebna, kad se sumiraju priče šta i kako je ko doček’o zimu.

Znali su čitavu noć divaniti o raznim problemima u tom zemanu, pa čak i hoće li biti dovoljno žita da se prehrani familija, drva za ogrijev i sijena za blago?! Zimski dani su bili kratki i do ikindije se namiri konak, nanesu drva, nacijepa triješća i ostalo, a onda se oko akšama upali fenjer i grupice ljudi prtili bi snijeg, išli bi kod komšija na sijelo.

Naveče na čuvenim sijelima zapjevala bi se i koja sevdalinka, vrsta pjesme koja je oslikavala naše bosansko stanje, bosansku dušu, uz koju se sjelilo, teferčilo do kasno u noć.

Pričale su se stare priče, doskočice i šale. Na sjelima starije žene su tkale ćilime na stanu, plele čarape, prele vunu, vezle šarenim koncima po leakrilu i šifonu, potom kerale, heklale itd.

Dok bi u susjednoj sobi ljudi, njihovi muževi …kapali se, igrali prstena ili kartali.

AUTOR

Hasan Keranović

macanovici.net

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Bosanski Petrovac – Rajska dolina ispunjena čarolijama netaknute prirode izrodila je neke od najvećih bh ličnosti

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME

 

TOP MJESTA

 

TOP AVANTURA

 

TOP GRAD

 

BILO NEKAD

 

TOP HOTEL

 

TOP RESTORAN

 

OSTALO


















Povratak na kategoriju top grad

Bosanski Petrovac – Rajska dolina ispunjena čarolijama netaknute prirode izrodila je neke od najvećih bh ličnosti

Patuljak nam je kao klincima pričao o rodnom grad pisaca i umjetnika u kojem su nastajale inspiracije za djela koja su ih učinila vječnim

Mapiranja kulture nisu samo puka razgledanja spomenika i fotografisanje istih. Tu su u pozadini, duboka istraživanja o historiji i znamenitostima tog mjesta, koje traju satima i danima. Kaže Ibn Batuta: „Putovanje Vas prvo ostavi bez riječi, a onda Vas pretvori u pripovjedača“. Upravo to se mi i trudimo da uradimo. Da pripovijedamo o tim lokacijama. Budimo ponosni na našu historiju, na naše ljepote i na naše znamenitosti.

Budimo ponosni i na naše pisce i slikare. Sjetimo se da su najljepša djela Ahmeta Hromadžića, Skendera Kulenovića, Jovana Bijelića i Mersada Berbera počinjala i nastajala tu u gradu punom šarma i toplih ljudi koji su nastavili sa suživotom.

Upravo ti pisci i slikari inspirisani ljepotama i šarmom prirode su stvarali svoja djela koja ih učiniše vječnim. Svima su nama, još kao klincima, Patuljci inspirisani Bosanskim Petrovcem uljepšali djetinjstvo i pričali priče iz zaboravljene zemlje. Opisane onako kako je to i moguće vidjeti u okolini Bosanskog Petrovca. Možda će mala doza sličnosti sa istim se naći i ovdje, ali to je ta Zaboravljena zemlja gdje Zlatibor živi.

Za razliku od Sunčana i Pahuljice petrovčani znaju da postoje i druge zemlje i nažalost ih muči čežnja za daljinom i nedokučenim tajnama šta će biti ako pobjegnu od rodne grude. Da odu u svijet gdje će ih mučiti nostalgija i gdje neće biti zadovoljni, bezbrižni i slobodni kao ptice.

Mi Bosanci i Hercegovci živimo u zemlji punoj ljepota i šarma. Iako BiH nudi niz avantura možemo ih imati jedino ako hodamo otvorenih očiju jer vrijeme je kao brzi voz iz kojeg ne možeš iskočiti, niti se vratiti unazad. A kad smo već kod voza. Tamo negdje 12 km iznad Bosanskog Petrovca u sjenkama borova, u krilu planine, tamo je voz, ali onaj koji ima malo drugačiju historiju. Skriven u dubinama gdje kuckaju djetlići i prikradaju se iz gustih čestara divlje zvijeri. Tamo iznad njega prkosnog u granama se igra vjetar.

Ko u tu planinu zaluta imat će šta i vidjeti. Jer to je najčudnija planina na svijetu. To je planina koja krije Titov voz. Da, zeleni voz imena Proleterka koji je u vrijeme njemačke opsade uredno operirala prugama ex Yu koje nisu bile pod opsadom i nastanila se tu. Baš tu na Oštrelju, koji je bio označen crvenom bojom – nije u funkciji duboko u šumi, a opet tako primamljivo za znatiželjce. Voz je tu decenijama, a od prije par godina tačnije 2013. je proglašen i nacionalnim spomenikom. Upravo je taj voz jedan od simbola i turističkih potencijala koje nudi Bosanski Petrovac.

Rodni grad pisaca Skendera Kulenovića i Ahmeta Hromadžića, te slikara Jovana Bijelića i Mirsada Berbera nudi još mnoštvo znamenitosti. Među znamenitostima kojima se petrovčani ponose je i Muzej Jovana Bijelića. Sudbina se poigrala sa Jovanom tako da je i pored jake želje svoga oca da postane svećenik on otišao u drugom smjeru. I uistinu nije pogriješio.

Danas u centru svog rodnog grada ovaj umjetnik ima i muzej, a u muzeju se nalaze pored ličnih stvari i najznačajnije slike ovog slikara, kao i njegovih učenika. Ovaj muzej ne bi bio potpun da se u sklopu njega ne nalazi i bosanska soba. Onakva puna rahatluka u kojoj dominiraju daleko prepoznatljivi bosanskopetrovački ćilimi. To je zaštitni znak ovoga kraja i mještani se sve više vraćaju tkanju bosanskopetrovačkih ćilima. Njihovo isticanje vidljivo je svugdje od restorana, motela do prodavnica u gradu.

Grad smješten u zapadnom dijelu BiH između planina Osječenice, Klekovače i Grmeča kojeg čine prostrana polja je raskrsnica puteva Bihać-Jajce-Knin. U njemu su ispisane najsvjetljije stranice Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu. Izvršena je smotra najpoznatijih partizanskih-proleterskih jedinica, održana je Prva zemaljska konferencija Antifašističkog vijeća žena i Prvi kongres ljekara.

Sa Medenog polja poletjeli su prvi avioni Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Ime koje se svakako najviše veže za Narodnooslobodilačke borbe, a čija rodna kuća je danas pretvorena u biblioteku i muzej je Skender Kulenović. Muzej ima bogatu postavku ličnih stvari, zapisa, ordenja i knjiga jednog od sigurno najcjenjenijih pisaca BiH i Jugoslavije. U muzeju se nalazi i soba posvećena Ahmetu Hromadžiću.

Ima Bosanski Petrovac još atrakcija, ali vrijeme koje nam nije išlo u prilog nije dalo da na dan opštine prezentujemo runolist – rijetku i zaštićenu biljku, kao ni da obiđemo rodnu kuću Ahmeta Hromadžića, kao ni Stari grad Bjelaj, ali svakako da ćemo uskoro i o tim znamenitostima pisati.

Uživajte u insertima koje smo pripremili za Vas.

Mapa kulture se ovim putem zahvaljuje na učešću u mapiranju kulture Bosanskog Petrovca:


Ahmed Lindov – ahmedlindov.ba


Centar za kulturu Bosanski Petrovac – Ansela Husetić i Samir Hujić


Muzej Jovana Bijelića – Milica Kecman


Biblioteka i muzej Skendera Kulenovića – kolektiv


Grupacija Silver – Motel 09, Restoran Stari hotel – Tahir Jaganjac

AUTOR

Armin Bečić

FOTOGRAF

Dalila Šećić

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu uvijek je potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME

 

TOP MJESTA

 

TOP AVANTURA

 

TOP GRAD

 

BILO NEKAD

 

TOP HOTEL

 

TOP RESTORAN

 

OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu uvijek je potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi

Turizam, tradicija i jos ponešto

Noć uoči Bajrama sve je spremno, kuća miriše na šerbe od kuhanog cimeta i karanfilića, bamiju, dolmu i pite, a na ofingerima vise ispeglane košulje što ti je majka spremila da u njoj odeš na Bajram – namaz, pa da te dočeka. Da te dočeka na pragu kuće da joj poljubiš staru ruku, onu ruku koju ćeš mnogo kasnije da nosiš ispod srca. Čekat će i tebe i babu da dođete da vam iznese bajramsku kafu. Uz tu bajramsku kafu iznijet će i baklavu. Baklava je tradiconalni kolač kako Balkana tako i Orijenta, koji se sprema upravo za bajramske praznike kod Muslimana, ali kako sam vremenom počela da se družim sa ljudima koji su druge vjerosposvijesti čula sam da u donjim djelovima Posavine, srednjoj Bosni i Slavoniji pripremaju je za Božiće. Negdje u 22-oj godini sam odlučila da prvi put napravim baklavu, naravno uz pomoć nane. Kupila sam posebne kore za baklavu, kojih ima negdje oko desetak, možda i više slojeva. Između tih slojeva dodavala sam nasjeckani orah. Poslije redanja slojeva i premazivanja, zamolili smo dedu da nam isječe poredane slojeve u tepsiji na kockice. Kasnije sam je stavila na pečenje na veoma niskoj temperaturi. Ono što sam morala da pazim, a čula sam da čitava ta baklava veže zapravo za agdu. Iskrena da budem, nisam je ja ni napravila, pripremila mi je nana rekla mi je da je to zapravo otopljeni šećer i voda, neki ljudi znaju da stave i malo limunovog soka. Sjećam se da sam prste polizala i prije dolaska Bajrama.

Ono što vjerovatno niko od nas ne zna za tradicionalne kolače ili bosanska jela jeste historija tih istih. Kako sam godinama istraživala o raznim kolačima tako sam i o baklavi. Čitala sam negdje da je porijeklo dolazi iz Armenije. Ono što je najljepše u svemu tome jeste da Armenija nije jedina zemlja porijekla, izgleda da baklave ima i u Grčkoj, pa tako imamo i Grčku baklavu. Pa ako negdje vidite baklavu sa filom bez slojeva nemojte ni trena posumnjati već se opustite možda osjetite dašak vjetra i osjetite se kao neka grčka boginja. Kako recepti vremenom napreduju i kako se kuharstvo usavršava danas možete naći različite vrste okusa baklava. Ali mi je veoma drago što u Sarajevu, Sarajevskim mahalama sa mirisom Bajrama dolazi i tracidija baklave. One nanine narezane na trokutiće, sa prelivenom agdom, koju pojedeš u slast. Onu koju pojedeš dok piješ šerbe od ruže. Ja se svaki put zaljubim u okus baklave, zaljubim se u svaku tradiciju, pa tako sam godinama zaljubljena u ovu bosansku. Nije samo baklava ona posebna, posebne su i tufahije, i hurmašice, i ružice, i kadaif. Za svaku od ovih poslastica potrebno je vrijeme. Svaka je posebna na svoj način. Ako pričamo o tufahiji, onda nas sve koji živimo u BIH asocira na oguljenu jabuku ispunjenu filom od oraha ili bademaukrašena tučenim vrhnjem, naravno ja uvijek pojedem fil, i tučeno vrhnje za svojih dobrih 24 godine nisam okusila tu oguljenu kuhanu jabuku. U Bosnu i Hercegovinu su je donijele Osmanlije, pa tako komotno mogu reći da su se zasigurno u životu najeli dobro kuhanih jabuka. Ja u Sarajevu nisam primjetila nijednog Arapa ili Turčina da jede tufahiju, vjerujte više sam primjetila da konzumiraju ostale poslastice. Tufahije vam je lakše pripremiti nego baklavu, barem po meni. Trebaju vam oguljene jabuke, dobar predmet kojim ćete izvaditi sjemenke, staviti ih u slatku vodu u koju ćete dodati malo limunovog soka. A za ukusni fil ćete uzeti margarin otopiti ga, izmiješati i dodati mljevene orahe ili bademe, malo mljevene kahve i istučeni bjelanjak. Jabuke napunite tim nadjevom, prelijete šećernim sirupom i vrhnjem i ono što je najednostavnije one se služe hladne. Eto možda sam vam pomogla ukoliko ne budete znali napraviti baklavu, možda vam sa tufahijama bude lakše da dočekate Ramazan ili Bajram, ili Božić.

Za dobru bosansku tradicionalnu poslasticu vam je uvijek potrebna dobra mjera, dobra tepsija i velika količina ljubavi. Sjetite se da tradicija živi sve dok vi živite, sve dok je njegujete i ne date joj da nestane. Sjetite se da vam možda prvi put ni bakvala ni tufahija, ni ružice neće ispasti onako kako su bile ukusne dok vas je nana nutkala da ih jedeš. Možda će biti teško dok se naučiš, ali sve vrijeme dok  učiš da vremenom čovjek kako vrijeme ide sve više ima vremena da proživljava sve ono što želi da proživi. Neću vam ostavljati recept za baklavu, ostavit ću vam dovoljno vremena da popijete kahvu sa svojim najdražim nanama, majkama, tetkama, komšinicama da vam ispričaju svoje tradicije i svoje recepte, svoje male začine koji uvijek dok jedete komad te poslastice vrate vas u djetinjstvo, pa vas čak i vrate dovoljno daleko da osjetite i dašak Perzije, i Istanbula, i Grčke, i Armenije, i to sve dok živite u Sarajevu. U Sarajevu u kojem sve kulture i sva jela postaju običaj i tradicija. Da je živite i proživite. A ja ću da trknem do Slatkog ćošeta na jednu baklavu možda nije kao nanina, ali je dovoljna da se nadišem lepeza emocija, da mi probudi sjećanja na djetinjstva, da se sjetim šta je blagodat življenja u Sarajevu.

AUTOR

Anela Hatić

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Znate li kako izgledaju tradicionalne nošnje grada Mostara?

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME


TOP MJESTA


TOP AVANTURA


TOP GRAD


BILO NEKAD


TOP HOTEL


TOP RESTORAN


OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Znate li kako izgledaju tradicionalne nošnje grada Mostara?

Turizam, tradicija i jos ponešto

Tematska cjelina koju čine izloženi primjeri narodne nošnje u muzeju Bosnaseum u Mostaru, predstavlja jedan od najvažnijih segmenata ove etnološke zbirke. Prije svega, izloženi dijelovi muške i ženske nošnje omogućavaju nam da jasno kontekstualiziramo sliku ljudi koji su je nosili, jer nošnja nam pruža uvid u ono što je bila i njihova svakodnevnica, ali i svečane prilike kada se odijevala posebno ukrašena odjeća. Kada je u pitanju muška nošnja, dominira nekoliko boja, a to su crna, bijela, tamnoplava i crvena, dok je ženska nošnja mnogo živopisnija, a ukrašena je i pažljivo izvedenim vezovima i pletenim ukrasima. Osnovni dijelovi muške nošnje su pantalone, košulja, jakna koja je uglavnom izrađena tehnikom pletenja, fes i kožni opanci. Ženska nošnja sastoji se od dimija, ili suknje čija boja se kreće od one najtamnije do najsvjetlije, bijele košulje, jeleka ili jakne čiji rukavi mogu biti potpuno pripijeni uz ruke, ili široki, a tu je i marama kojom se prekrivala kosa, dok je lice otkriveno.

Pripremljeno u saradnji sa Bosnaseumom

https://www.youtube.com/watch?v=Z2VltondPew

AUTOR

Zerina Kulović

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Bosanskopetrovački ćilim – tradicija prenošena generacijama

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME


TOP MJESTA


TOP AVANTURA


TOP GRAD


BILO NEKAD


TOP HOTEL


TOP RESTORAN


OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Bosanskopetrovački ćilim – tradicija prenošena generacijama

Turizam, tradicija i jos ponešto

Bosanski Petrovac, pored niza znamenitosti, prirodnih ljepota i velikana koji su tu rođeni, (Mersad Berber, Jovan Bijelić-slikari i Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić-pisci) poznat je nadaleko i po izradi tradicionalnih ćilima.

Tkalački zanat se prenosio sa majki na kćerke, s koljena na koljeno. U platno prepletaju, u tzv. klječanoj tehnici, od domaće vune ovaca sa divnih petrovačkih pašnjaka. Tkalo se na horizontalnom tkalačkom stanu, gdje je osnova i potka od vune, u toplim bojama, okera, bijele, crne, višnjeve crvene boje. U raznovrsnoj geometrijskoj ornamentici, gdje dominira autohtoni motiv stepenasto nazupčanog romba, motiv “Bolića kolo”… Dimenzije su obično 2 metra sa 3 metra, a tkale su se i sedžaze, obično “dvometrice” ili “trometrice”, širine 80cm.

Bosanskopetrovački ćilim postoji i danas, tka se u domaćoj radinosti, vrijedne ruke petrovačkih tkalja neumorno izvode zapravo jedan kosmički ritual preplitanja niti potke kroz osnovu. Bosanskopetrovački ćilimi danas se mogu pogledati i u Zbirci bosanskopetrovackih ćilima u Bosanskoj sobi Spomen muzeja Jovan Bijelić u Bosanskom Petrovcu, koja je opremljena zahvaljujući ideji rukovodioca ustanove Ansele Husetić, koju planira dodatno obogatiti.

U nastavku pogledajte postavku Spomen muzeja Jovana Bijelića iz Bosanskog Petrovca. 

AUTOR


Ansela Husetić

v.d.direktor centra za kulturu Bosanski Petrovac

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Hasan Keranović: Običaj košnji trave – kosibaša, čuvaj leđa

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

HOME


TOP MJESTA


TOP AVANTURA


TOP GRAD


BILO NEKAD


TOP HOTEL


TOP RESTORAN


OSTALO


















Povratak na kategoriju ostalo

Hasan Keranović: Običaj košnji trave – kosibaša, čuvaj leđa

Turizam, tradicija i jos ponešto

U našim krajevima jedan od najvažnijih poslova bila je kosidba. U stara vremena ljetina se prikupljala uz pomoć moba, kada bi se kosači okupljali jedni kod drugih i zajednički obavljali važan i težak posao. Koliki je značaj kosidba imala govori i to da se početak, a posebno kraj pretvarao u pravu svetkovinu.

Kosačka oruđa i pribor su: kosa, vodijer sa belegijom i mazalicom, kosni kov i čekić, grablje i vile. Sama kosa se kupuje, a kosište, kao i ostali drveni pribor, obično smo izrađivali sami. Vodijeri su bili od drveta, jednostavni ili drvorezom ukrašeni, mada ih je bilo i od metala (lima). Kaišem ili uzicom veže se za nogu ili oko pasa. U njemu kosac drži vodu i u njoj “belegiju” (brus) i mazalicu, komadić krpe usađen u rascijepljeno drvo.

Kosa kao alatka označava sam početak ljudske civilizacije. Kada se neznani genij u željeznom dobu dosjetio da se umjesto ručnog čupanja trave i žita može skovati željezni nož za rezanje, pa ga potom nasadio na dugački štap, bila je izumljena kosa. Eh, da je tada postojala mogućnost patentirati taj izum, koliko bi spomenuti genij zaradio novca? Tek nedavno, u povijesnim razmjerima, kosu su zamijenile motorne kosilice. Posljednjih godina kosa je i ovdje izgubila praktičnu vrijednost, nju je s tisućgodišnjeg trona skinuo stroj, ali su još uvijek živa sjećanja na ručnu kosidbu i negdašnji način života. Ručno se kosilo ne samo u Bosni, nego u Slavoniji, Njemačkoj, Americi, Kini… A pošto je kosa u Bosni, i u našem kraju, sve donedavno bila hraniteljica, to su o njoj sačuvane brojne priče i pjesme.

 

Brus imao cijenu vola

Ni najkvalitetnija kosa ne može biti učinkovita bez dobra brusa za oštrenje. Nekada je dobar brus dostizao cijenu vola. No, ni najbolja kosa i najbolji brus ne mogu nekomu osigurati titulu dobrog kosibaše. Čak ni snaga i izdržljivost kosca, ako ne posjeduje znanje i vještinu baratanja kosom, oštrenja i otkivanja. Zato kod nas postoji uzrečica da nema te snage u čovjeka koju neće pozobati rakija i tupa kosa. Najbolji brusovi – belegije bili su iz Italije. Brus u rukama vještog majstora ne struže, on pjeva, upravo kao i zvuci otkivanja kose, brijanj mahovine.
Zamirisala je svježa otkošena trava u mom rodnom selu. I kod kosidbe se saziva neka vrsta mobe. S komšija zovne komčiju negdje za rad samo do ručka, negdje poslije podne, negdje cijeli dan. Kad se skupe kosci, prvi počinje “kosibaša”, najbolji kosac među sabranim. Koliko kosa zahvati, to se zove “ma (h)”, a kad padne – “otkos”.

 

Tek stasali momci – dječaci (Mujo, Šaban, Hasan, Omer, Murat) s oduševljenjem su gledali ljude koji zagrnutih rukava, mišićavim rukama mašu kosom i grubim glasom stalno požuruju jedni druge. Kosci su to.“Tjeraju” se, a iza njih ostaju debele naslage svježe oborene trave po kojima neumorno skaču uznemireni skakavci, a ponegdje se pojavi i šljepić.
Imali su kosci nešto što je neodoljivom magnetičnošću privlačilo pozornost svih onih koji sami nisu bili takvi. Ovi golobradi dječačići su često, potajno i bojažljivo, zamišljali sebe s kosom u rukama, kako “raskašaju” otkos po sredini njive s vrha do dna, napregnutih mišica, otkosa čista i široka, dok tamo negdje, sa strane, sjede stariji i dive se njihovom umijeću i lakoći kojom obavljaju taj nimalo lagan posao. U početku su donosili hranu, ponekad rakiju, a najčešće vodu s obližnjeg hladnog izvora. Da, hladnog, kakav i može biti samo osojni planinski vrutak… Kadikad bi krišom iskoristivši povoljan moment, pripasali nečiji vodijer (o kome je bilo mnogo, naročito dvosmislenih šala) i mahnuli kosom. Šalili su se s njima i govorili kako su još mali za kosca. Čak su im i branili bojeći se povreda. To je u njima stvaralo još veći inat te ni o čemu drugomu nisu ni razmišljali nego samo o danu kada će, skupa s iskusnima, “izgurati” jedan cijeli otkos. Svoj, samo svoj. Čekali su dan kada će kositi k’o veliki.

Otkosi se vilama raskopaju pa se trava suši jedan do dva dana. Onda se sijeno “ukolači”: mlađi grabe odozdo i odozgo do “kolača”. Poslije dva dana se “unaviljči” i onda se “naviljci” nose na drvenim “podvorima” u krug iz koga se pravi “plast”. Plast se pravi oko stožine. Pošto se svo sijeno oko plasta pograbi, jedno čeljade, muško ili žensko, popne se na plast, ali mu muški dobacuju sijeno. Kad se plast završi, vežu se gore dvije motke da ga pritisnu. Poslije toga plast se “ograbi” ili “očešlja” da ni s koje strane sijeno ne strči. Ako je sijeno mokro, onda se prave tanji plastovi. Ako je vlažno mjesto gdje se “sadjeva” plast, onda se po zemlji oko stožine nameće najprije granja, pa se tek onda sadijeva sijeno. Kad slabo rodi sijeno, onda se za zimsku ishranu stoke spremao i lisnik – “kresao” se hrast i sa lišćem sušio za predstojeću zimu.

Takvi su bili naši naši kosci, koji su znali često i zapjevati, a neke od pjesama su bile :

Kad se kosi da sam kod kosaca
Kad se kupi da sam kod ovaca.

Oj, oblače, nemoj na kosače,
otiš’o mi dragi na košenje,
nije odn’o gunja ni ambrela,
pokisnuće košuljica bijela…
Koso moja kosila bi sama
kad bi mala na kosišću stala.

Lola kosi, a ja čuvam ovce,
triput mane pa pogleda na me.

Mujo kosi zelenu livadu,
Mujo kosi, Fata vodu nosi.
Poboli se i Mujo i Fata.
Mujo Fati pod pendžer dolazi.
Pita Mujo vjerenicu svoju:
“Dušo, Fato, je l ti štogod lako?”
Ona pruža ruku po jastuku:
“Vidiš Mujo, kako mi je lako,
Noćas ću ti bolom bolovati,
Do zorice putem putovati.”

(06.03.2018.)

Preporučujemo da pogledate:

AUTOR

Hasan Keranović

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture