Konjička ćuprija je oduvijek bila najveći ponos Konjičana

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Konjička ćuprija je oduvijek bila najveći ponos Konjičana

Ima jedna ćuprija, visoka, gorda, lijepa, koja je izgubila jednu bitku, a dobila svaku drugu.

Kažu da ljude povezuju zajednički interesi, prijateljstvo, obaveze, različite vrste ljubavi. U nekom zamišljenom svijetu i svijetu iluzija to bi bila dovoljna definicija. Ipak na javi je drugačije. Rekla bih da nas vežu stvarne veze, napravljene tako da prkose razlikama, razdvajanju, da prkose svemu što udaljava. Znate li već sada kakva je to veza? Pomoći ću vam da shvatite. To je veza ljubavi, iskrenosti, premostivosti, vjernosti i zahvalnosti. Mostovi su veza, mostovi su ljubav, mostovi  su vjera da uvijek možete potražiti spas na drugoj strani. Bogati smo onoliko koliko imamo ćuprija, pa bilo da su od drveta ili kamena, svaka će nas na svojim plećima prenijeti tamo gdje smo krenuli. Bogati su i Konjičani više od trideset desetljeća unazad, bogati jer imaju sponu koja im ne dopušta da zaborave onu drugu stranu. Ima neka veza, ali nije tajna između stare čaršije i naše nove čaršije. Ima jedna ćuprija, visoka, gorda, lijepa, koja je izgubila jednu bitku, a dobila svaku drugu.

Kameni most u Konjicu sagrađen je hidžretske 1093. godine. (1682/83). To saznajemo iz tariha koji je bio uklesan na ploči koja se nalazila na sredini mosta iznad gornjeg korkaluka (ivice mosta). Ploča je nestala 1944. godine kada su Nijemci bombardovali Konjic i most jednim dijelom porušili. Most je predstavljao remek-djelo arhitekture XVII stoljeća i ubrajao se među nekoliko najljepših spomenika te vrste u Bosni i Hercegovini. Postoji više predaja o osnivaču mosta. Alija Bejtić je pronašao jedan, a 1979. godine Hivzija Hasandedić drugi pisani izvor o izgradnji mosta. Na osnovu fermana sultana Mehmeda IV, od 2. do 12. maja 1685. godine, upućen mutesarrifu Hercegovačkog sandžaka Huseinu, može se utvrditi da je kameni most u Konjicu sagradio Haseći Ali-aga. Ovaj ferman je pronašao Hivzija Hasandedić u Orijentalnoj zbirci hercegovačkih franjevaca. „U 1682. godini završen je posljednji među velikim stilski i tehnički visokovrijednim mostovima Hercegovine – Stari kameni most u Konjicu.”

Konjička ćuprija bila je zidana od precizno obrađenih kamenih blokova, koji su u donjem dijelu, približno do visine dokle može voda doseći prilikom viših vodostaja, bili izvedeni od bijelog klesanog krečnjaka, dok je gornji dio bio izveden od fino obrađene sedre. Unutar sedrenih svodova, završni blookovi su bili izvedeni od bijelog krečnjaka. Po izboru i načinu gradnje, ovaj most se vezuje za sarajevske mostove, koji su također u donjem dijelu rađeni od krečnjaka, a u gornjem od sedre. Ali po obliku stubova, mjestu i načinu prelaska stuba u svod i liniju luka, moglo se uočiti da se ovaj most, po tim detaljima, najviše približio Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Oduvijek je bila najveći ponos Konjičana, pa čak i onda kad je gubila svoj sjaj, kada je nečovjek mogao podići ruku na nju. A otkad to treba rušiti ono što zlo ne misli, a dobro čini. Ideja da su nam mostovi prepreka i prijetnja jedna je od mnogih korijena oholosti, a koja izjeda dobro u ljudima.Godinama su Neretva i Ćuprija najbolje prijateljice, jedna drugu hlade u vrelim danima, jedna je poput limunade sa ledom, a druga je kao široka krošnja drveća. Kada je teško i sumorno, imamo gdje da se sakrijemo i odmorimo dušu samo gledajući čvrste bedeme koje tu i tamo snažno poljulja božanstvena rijeka.

“Bio je to najljepši ukras moga rodnog grada, uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinjstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina, eh koliko li je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života”, govorio je Zuko Džumhur o Ćupriji na Neretvi u Konjicu.

U godinama nakon II Svjetskog rata bilo je teško, bilo je bolno i poražavajuće gledati porušene bedeme, bilo je teško gledati izgubljenu bitku, bilo je teško pronaći nadu i spas samo na jednoj obali. Dugo smo ih tražili, više od 50 godina, ali nada se iznenada vratila, osmijeh se vratio u grad, Prkanj je pogledao na drugu stranu, a ćuprija se osmijehnula. Prepoznala sam je nakon toliko vremena, osjećala sam da se vratio neko moj. Vratili su se i ljudi, vratio se ponos i dika tog 16. juna 2009. godine. Dječica su malim koracima najavila radost, štikle su ponovo kuckale onom sedrom, fotoaparati su blicali, a tuga? Tuga se poskliznula i pala u Neretvu, otišla je daleko, otišlo je sve što nismo mogli objasniti i potisnuti u sebi. Nečija dobrota je očistila i zakrpila još jedan ukras Bosne i Hercegovine. Sada kad je tu s nama i u punom sjaju, znamo šta smo davno izgubili. Možda je zato ova radost susreta sa starim prijateljem bila vrijedna čekanja, vrijedna improvizovanih mostova. Koliko li je samo zagrljaja i poljubaca bilo prekinuto? Koliko se sad samo ruke čvršće drže, da se nikad više obale ne razvoje. Uistinu je Kamena ćuprija u Konjicu svjedok prošlosti, saučesnik naše sadašnjosti i vijesnik naše budućnosti.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Rahatluk je žubor Neretve i fildžan viška u Konjicu

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Rahatluk je žubor Neretve i fildžan viška u Konjicu

Samo oni koji neizmjerno vole čahuru iz koje su se razvili i poletjeli znaju kako je teško pisati o njoj. Teško je nizati riječi, a pri tome znati da se nikad ne može napisati sve ono što se zna i osjeća. Teško je pisati o ljubavi, neizmjernoj ljubavi!

Samo oni koji neizmjerno vole čahuru iz koje su se razvili i poletjeli znaju kako je teško pisati o njoj. Teško je nizati riječi, a pri tome znati da se nikad ne može napisati sve ono što se zna i osjeća. Teško je pisati o ljubavi, neizmjernoj ljubavi! Samo se tako može voljeti grad iz srca Bosne i Hercegovine, grad kroz koji žubori Neretva, grad u kojem je Zuko Džumhur nekada palio svoju lulu i počinjao sa pisanjem novih redaka.  Tako se i voli grad drvorezbarstva gdje je svaki motiv izrezbaren sa mnoštvom ljubavi, znajući da će tamo negdje biti cijenjeno ono u šta se ljubav i znoj ulože. Moraš dati da bi dobio, moraš voljeti, da bi bio voljen.

Jednom su pitali rahmetli Zuku Džumhura: „Šta je ono što u životu čovjeka može da učini sretnim?“ Odgovorio im je vrlo jednostavno: „Kod nas u Bosni ima jedna riječ koja sve to stavlja na jedno mjesto, a to je – RAHATLUK! Možete imati milione, ali ako u duši nemate rahatluka, džabe vam sve!“

A šta je rahatluk? Rahatluk ti je kad zapuše vjetar sa Neretve, kad poleti galeb sa Trešanice, kad zveckaju  štikle preko Ćuprije, kad ezan zauči sa Vardačke džamije, kad zazvone zvona sa samostana Ivana Krstitelja. Šta je merak? Merak je Konjic, merak mu je svaka hercegovačka stijena, merak je prva kafa na Prenju, merak je prvomajski uranak na Vrtaljici.

Bilo je lijepo i Keltima kad su nekada davno našu zelenooku ljepoticu prozvali Nera-Etwa, što bi značilo božanstvena rijeka. Pa i nisi ništa manje. ”Nisi posustala, još uvijek si neosvojiva, snažna, poljuljaš naše bedeme, a i ne znamo. Jutrom me budiš, noću uspavaš, pa se otrgnem snu, ali tu si, pod prozorom. Čuvaš me… Čuvaj me…”

Ljeto? Ljeto vam je dragi gosti za Pazara i Tećije, ma znat’ će samo Konjičani da Vam kažu šta je to i gdje je to. Bitno je da znate, da ćete se osvježiti, sunčati i upijati Neretvu svakim uzdahom. Konjic Vam je i Lazar Drljača, posljednji bogumil, kako se volio nazvati. Konjic je i Boračko jezero, Jablaničko jezero, Blatačko jezero. Konjic vam je i dom naseljenog sela na najvećoj nadmorskoj visini u Bosni i Hercegovini, dom Lukomira. Konjic je i dom drugog najdubljeg kanjona u Evropi, kanjona Rakitnice. Kad ste već tu, kako da ne ručate u centru grada, kako da ne probate pastrmku i kako da se ne odmorite uz rafting? Uz to je red poslušati Mrazeve naše Irine Kapetanović Perduv.

Kad se naspavate i probudite sa prvim zrakama sunca posjetite staru jezgru grada. Zakucajte na vrata nekadašnje kuće Zuke Džumhura, prošetajte ulicom lipa Pave Anđelića, slikajte se na Kamenoj ćupriji iz 1682. godine. Ljepota su konjičke džamije,  konjičke crkve, muzej, mostovi, rijeke. Ljepota su Konjičani i Konjičanke.

Možete i sjesti pored žile kucavice ovog grada i gledati, samo gledati. To je tako mala čaršija da ćete vidjeti sve, od brda i planina, do svega što je čovjek tu ostavio i napravio od  16.06.1382., pa sve do danas. Ova čaršija je jedan biser u Bosni i Hercegovini, a kada ih sve posjetite i zavolite znati ćete da imate predivnu ogrlicu. Nosite je sa ponosom i čuvajte u najljepšoj sehari, da je nikada ne izgubite.

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture