Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?

Danas dvije strane, dvije mahale, jedan Dino, jedan Hari, jedno Sarajevo, dvije priče.

Inače kada pišem tekstove za kolumne imam rok, imam tezu, imam neki početak, imam neki kraj. Prvi put pišem tekst, a da nemam nijednu tezu kraj sebe. Pišem ga onako iz srca. Onako kako sam ga doživjela 6.aprila. 2018 godine. Pišem ga onako kako sam prvi put u životu vidjela gondolu, prvi put čula zvuk žičare sa memli strane. Iste one zičare koja 26 godina nije bila dio grada Sarajeva. Ali zato danas jeste.

Danas prvi put sa svoje 23 godine su me dotakle emocije. Danas sam osjetila šta je značilo: “djetinjstvo u prahu, mlijeko u prahu, jaja u prahu, kuće oko mog oca,moje majke u prahu, a ljudi veseli.”
Šta je značilo:” kada umjesto hljeba jedeš ono ništa, to je djetinjstvo u ratu.”
Šta je značilo:”naše igračke su bile repovi od granata i geleri, padobrani od svjetlećih raketa i naravno čahure različitih kalibara.”

Danas..Danas dvije strane, dvije mahale, jedan Dino, jedan Hari, jedno Sarajevo, dvije priče. Jesil’ Vratničanin il’ si Bistričanin? Jesil’ Sarajlija il’ si papak? Jesil’ mahalac il’ si haustorče?

I babo i mama su sa Bistrika, ali sam sticajem ratnih okolnosti odrasla kao haustorče.  Dolazili smo mi na Bistrik nije da nismo, ali sam se ja teško uklapala u taj mahalski život. Do unazad dvije godine sam kada prođem mahalom govorila “Dobar dan”, a nekako Vam je to u mahali suviše hladno, suviše gordo pa Vas gledaju prije kao “biće koje je palo s Marsa”. To biće koje je palo s Marsa je naučilo šta znači “merhaba komšija hoćel to?” Naučila sam kako je miris kahve drugačiji u mahali, da se kolač dijeli ljeti između dijece i da jedu mnogo sporije, ćejfe. Naučila sam da mahala ima priču, pozadinu, ljubav.

Ne možeš ti bolan osjetiti miris halve i somuna za vrijeme Ramzana k’o na Bistriku.

Zalogaj po zalogaj, naučila sam se prilagođavati mahalskom životu, ponosno danas govorim da sam dijete mahale, jer to i jesam. Dokazala sam to sebi gledajući u Hrvatinu otvaranje žičare. Skoro najvećeg simbola grada. Ponosna sam jer sam čula priče, vidjela emocije ljudi. Da, neki su plaklali, neki su se prisjećali svog djetinjstva, svojih drugova. Kažu danas nisu više dio te priče, nisu doživjeli da vide da se žičara vratila u grad, agresorka ruka im presudila.

Dok su prolazile korpe Trebevićke žičare, slušala sam priču jedne starije nane. Pričala je kako je rijetko išla na Trebević žičarom, jer su kaže ljudi voljeli ići pješke uz Čolinu kapu. A odozgo nekad niz bašče preko Hrida na Megaru, a nekad niz Okruglu i Bistrik do Komande. Kaže i ne osjetiš koliko se umoriš dok ideš uz Mahmutovac. Ne osjetiš, jer se ispričaš, ne možeš da osjetiš jer moraš da promahalaš:”Jel’ se ona Sajina udala, šte čeka vrijeme je?”, “Jesil vidjela ona Mehina hoda nam s onim našim komšijom, kažu da se vole.”,”Fin je onaj Salkin, dobra je to porodica, ona se mala dobro udala.” I eto te korak po korak na Vidikovcu.

Osjećaj ljubavi, ponosa, sreće, nostalgije osjetio se u zraku, osjetila su se i zvjerstva počinjena pod komandom paljanskih zlotvora, ali nisu uspjeli uništiti sreću i ljubav. Nisu uspjeli pokoriti Sarajevo, a i gdje ćeš kada je opasano sa sedam bedema?

Žičara je jednostavno postala spomenik ljubavi između dvoje ljudi Sarajke Maje i filantropa Offermana. Čekali su. Čekali su 26 godina, ali samo da bi vidjeli ono što su već znali. Prije ili kasnije dobro uvijek pobjedi zlo, ljubav uvijek pobjedi mržnju.

Sa mjesta na koje se popenjete žičarom 6. aprila 1992 godine započet je napad na Sarajevo. Ta paljba nije prestala 1.425 dana. Jedan od najljepših pogleda na grad agresor je zamjenio za pogled pakla. Jedna od žrtava je bio i Ramo Biber koji je čuvao žičaru. Ramo i Abdulah iskočili su iz stanice i pojurili kroz šiblje i šumu trasom žičare prema gradu. Za njima su rafalno zapucali. Ramo je pronađen mrtav u blizini trećeg stuba žičare. Danas zadnja stanica Vidikovca ponosno nosi njegovo ime. I neka nosi, treba da nosi. Treba generacijama koje dolaze pričati historiju Sarajeva, da je nikada ne zaborave.

Treba im reći da će jedna žena danas sjesti u tu žičaru i sjetiti se kako je prije rata sjedila u toj kabini sa svojim Haretom, Sašom, Eminom, i smijat će se, bit će mladi kao onog aprila ’92. godine kada su još uvijek bili skupa. Danas će ta ista žena sjesti, i niko te njene drugove neće vidjeti sem nje, ali će ih ona iz sjećanja iz srca pustiti da vide.

Jer oni su danas ja, oni su danas ti, oni su danas ta žičara.

Oni su danas onaj Boško i Admira koji se ponosno drži za ruku dok idu gradom. Sjetite se toga.

Oni su danas Almir i Dženana koji su jednoj mahali, mojoj mahali dali prvu ljubav. Sjetite se kada vam se desi ljubav u Mahali.

Svi oni koji su ptice bijele nad Kovačima, na Pajama, na Barama, svi u oni danas simbol grada Sarajeva. Sjetit ćete se toga kada krenete na Slatko ćoše da popijete kahvu, sjetit ćete se da Sarajevo nije pokorio agresor, da Sarajevo i dalje živi, živi jer neka nova mladost dolazi. Živi da stvori novu ljubav.

Zaljubiš se u mahale onako kao sam se ja zaljubila, zaljubiš se u ranjene zgrade pune ožiljaka, i glasne tramvaje, mostove. Zaljubiš se ti u Titovu. Zaljubiš se i u Miljacku, pa čak i kada je kiša oboji. Zaljubiš se u ove rascvjetale Trebevićke behare. Zaljubiš se u Bistričke uzbrdice.

Zaljubiš se i u komšiju, zaljubiš se i u Sarajliju. Jer..

Sarajevo je Bistrik.

Sarajevo je Vratnik.

Sarajevo je Grbavica i Željin stadion.

Sarajevo je Koševo i Horde Zla.

Sarajevo je sve to, i još malo više.

Bit će na ovoj žici i mahalanja, i prvih poljubaca, i malo kiše, i malo sunca. A Bogami bit će i prosidbi, samo se nadam da će nadmašiti selfije.

Sarajevo neka vam bude nada i pogled u budućnost. Ponekad, ne znam šta mi je život pripremio. Ali bih voljela da u Sarajevu dočekam svoju starost, da osjetim pravu ljubav, da moje dijete napravi prve korake u mojoj Mahali.

Da na dan svog vjenčanja, ustanem i udahnem sarajevski zrak. Da njega čekam na pragu svoje kuće. Da mi prođe Mahalom. Da me drži onako čvrsto za ruku, i nikada je ne pusti. Da ga poslije Bajram namaza dočekam, da mu staru majku poljubim u avliji, da joj se zahvalim jer mi je podarila čovjeka kojeg svim srcem volim.

-Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?

-Jeste! I raste, i diže se, i živi za neku novu mladost!

AUTOR

Anela Hatić

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

“Bila sam na onoj strani, ali pređoh ‘vamo iz inata“

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

“Bila sam na onoj strani, ali pređoh 'vamo iz inata“

Ti njeni ašikli u zelenoj boji, pa kad pogledaš kroz njih vidiš ibrike, stare džezve, fildžane iz kojih se pije kahva, sve vas to vraća kroz vrijeme jednog bosanskog nasljeđa, te sečije, male stolice, stolovi, sehare

U nas ti ne valja ni kad palamudiš, niti kad dobro govoriš, nije vakat da budeš ni pametniji, a ni gluplji. Bezbeli ti je najgore da budeš ters, jazuk i inatdžija.. Kada krenete u obilazak Sarajevom i sarajevskim ulicama, uvijek vas za spomenike građevine, pa i same ulice vežu neke priče. Tako se i naslušaš svakojakih priča, ali ne upamtiš sve. Vidiš, Sarajevo nikada nije bilo samo puka historija koju prođeš kroz udžbenike. Sarajevo je uvijek bilo više od toga.  Obzirom da su Sarajevom ostajele turske gradnje kako i austro-ugarske meni se čini da više se legendi veže za Osmanski period, možda se ljudi neće složiti sa mnom.. možda će i kazat’ da to samo oni koji su doživjeli, prošli, došli znaju najbolje. Kada bi se sve perom pisalo i ustaklo na hartije mislim da bi smo onda izgubili onu ljepotu, kada zasjedneš na sijelima pa vaziš o pričama, jah o Sarajevu, jah o nekom drugom gradu. 

Nikada prije nisam nešto puno pažnje obraćala na Inat kuću, nekako, samo bih je slikala usput, eto, nešto mi uvijek bi lijepa. Sva prksona, stoji nekako najponosnije sa lijeve strane Miljacke. Ti njeni ašikli u zelenoj boji, pa kad pogledaš kroz njih vidiš ibrike, stare džezve, fildžane iz kojih se pije kahva, sve vas to vraća kroz vrijeme jednog bosanskog nasljeđa, te sečije, male stolice, stolovi, sehare. A kad  pogledam zidove kuće sjetim se da je kamen po kamen prenešen s jedne obale na drugu. Zamislite vi tog inata i tog insana Benderije da je jednom prilikom izjavio:“ Car u Beču je veliki i moćan, od mene mu svaka čast i poštovanje, ali on nema para koje bi platile moj rahatluk.“ Možda to sada kada čitate izgleda nabusito gordo sa podpitanje:“ jašta, ko si ti da tako govoriš.“ Upravo zbog te rečenice, i pregovaranja između cara i Banderije, našli su kompromis.

Tvrdoglavi vlasnik kuće je tražio od Monarhije da kompletnu kuću, dio po dio, kamen po kamen prenesu s desne strane Miljacke, na lijevu, te da mu se da vreća dukata. Obzirom da je geografski položaj Sarajeva težak i da se nije mogla nigdje drugo izgraditi veličina i gromada od Vijećnice tako i uradiše.  Prema legendi Benderija je svakog dana sjedio na uz Šeher – ćehajinu ćupriju i gledao kako radnici prenose dijelove njegove kuće i podižu je na drugoj obali. Nažalost nije bilo moguće ispoštovati njen prvobitni izgled kao što je temelj nisu mogli biti prebačeni. I tako ona iz prkosa, prepirke, zavade ili tvrdoglavosti pređe s jedne strane na drugu, od tud i poteče naziv „INAT KUĆA!“.

Današnja kuća izgrađena je od drveta i ćerpiča kojom je dok je bila vladavina Turske bilo prekriveno dosta sarajevskih dućana u Bazerdžanima, i kuća. Kako kažu Google, Wikipedia i sam vlasnik kuća je građena bez podruma, i imala je samo prizemlje i prvi sprat, naravno vremenom je nadograđena sa unutrašnjim basamcima, i kulom, a kasnije već i malim dijelom terase. Od 1997. Godine u Inat kući se otvara nacionalni restoran. Danas se ovaj objekat nalazi pod zaštitom Zavoda za zaštitu kultuno-historijskog nasljeđa. Pri samom ulazu u kuću  s desne strane na drvenoj ploči stoji natpis“ Bila sam na onoj strani, ali pređoh vamo iz inata“… sjetite se ove rečenice kada sljedeći put zakukate da nešto ne možete ili nemate šansi da uradite. Sve se može kad se hoće, ali bez prkosa, bez da naudite nekome. Bez da povrijedite nekoga. Al ipak postoji inati koji se itekako isplate, kao ovaj Banderijin. Da ne bi njegovog inata, ne bi bilo ni ove kuće, možda bi danas tu stajala neka druga građevina, neki drugi muzej. Ali možda taj muzej ne bi imao pouku kakvu nosi ova kuća. Nemojte dozvoliti da vam u životu dohakaju predraduse, strahovi i da vaše vrijednosti mogu platiti novcem.

Kako Vijećnica predstavlja moć Monarhije bez obzira koje generacije dolaze, tako s lijeve strane Inat kuća predstavlja jednu sentimentalnu vrijednost koja se ni tada, a Boga mi ni sada ne može platiti novcem.  Kada pogledaš priču jedne Inat kuće, shvatiš da inata nema goreg zanata, a od životom usađenih vrijednosti boljeg ćejfa i rahatluka. A da vam priznam vala nešto na kraju svega ovog… meni nema boljeg insana od onog terslije i mrgud insana s dobrom dušom nego onaj što tapše svakog po ramenu, svakom tepa, i svakom se kezi. I kad sve ovo pročitate znajte da iza mog pera koje piše ovo stoji jedan tersli insan i zanovjetalo koje bi zasigurno za svoje sentimentalne vrijednosti uradilo isto što i Banderija. Ja Banderiji dok pijem onu bosansku sa rahaltukom u ovoj Inat kući, dižem bijeli bajrak, a vi kako hoćete.

AUTOR

Anela Hatić

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Kako je Alifakovac postao Alifakovac?

Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Šta to krije ulica Alifakovac?

Da li ste ikada čuli za čuvenu sarajevsku Ulicu Alifakovac? Ovo je idealna prilika da saznate nešto više o njenoj zanimljivoj historiji, te da otkrijete zašto baš ova ulica nosi veliku turističku vrijednost. Ulica Alifakovac nalazi se na lijevoj strani obale rijeke Miljacke. Započinje sa mosta Šeher – Čehajin pored Gradske vijećnice, zatim vodi istočno kroz istoimeno naselje Alifakovac, a potom ispod turbe gdje se susreće sa ulicom Podcarina. Dio grada kroz koji vodi ulica poznat je kao Alifakovac i obuhvata nekoliko lokalnih ulica sa značajnom historijom i turističkom vrijednošću koja plijeni pažnju. [umetnime] Nakon narodne etimologije, ime je došlo od Ali – Ufaka, legendarnog naučnika i šejha iz ranije historije Sarajeva, koji je tradicionalno pokopan na groblju u Alifakovcu. Ulica je nastala u osmanskom periodu i kroz svoju historiju je mijenjala ime. Njeno najstarije poznato ime je Carina, nastalo 1882. godine. To ime je dobila po tome što se na tom dijelu carinila roba, koja je sa istočne strane dolazila na sarajevsko tržište.  
Negdje oko 1885. godine mijenja svoje ime iz Carina u Veliki Alifakovac po imenu kraja kroz koji vodi. Taj naziv se koristio sve do 1931. godine kada je ulica prozvana po velikom srpskom političaru Stojanu Protiću. Za vrijeme okupacije odnosno od 1941. Do 1945. godine ulici je vraćen naziv Veliki Alifakovac i taj naziv je zadržala sve do 1946. godine kada se naziv ulice mijenja u Vladimira Gaćinovića. Taj naziv je dobila na dan oslobođenja Sarajeva tačnije 6. aprila u spomen na zapaženog i velikog bosanskog političara, revolucionara i pisca. 1993. godine ulica vraća ponovo svoj naziv Veliki Alifakovac koji nosi i dan danas. Kada dođete na vrh ulice, dočeka vas velika kamena popločana visoravan, oko koje se nalazi groblje koje se ukrštalo na puteve koji vode na više strana: prema bašti Babica, Kozja Ćuprija, Magoda – Megara, Mali i Veliki Alifakovac. U centru groblja, u najistaknutijoj tački, nalaze se dvije male kamene otvorene turbe na šipovima, a oko njih su raštrkani bijeli nadgrobnici u svim pravcima. [umetnime] Cijelu sliku završava stara fontana. Alifakovac je jedno od najljepših, a ujedno i najstarijih naselja u Sarajevu. Ono što je posebno zanimljivo je to da mještanima nije dozvoljena gradnja bilo kakve građevine ukoliko blokiraju pogled stanovnicima istog dijela grada. Na kraju ulice postoje dvije, za ovaj dio grada značajne zgrade – Inat kuća i Hadžijska ili, kako se drugačije zove, Vekil Harč džamija. Ukoliko se nalazite u Sarajevu savjetujemo vam da posjetite ovo mjesto jer sigurno se nećete pokajati!

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture