Poput branika prošlosti, spremni da odbrane ono iskonsko, i suviše ljudsko, a opet samuju u svoj svojoj vječnosti trajanja, i tako veliki a svejedno ne gordi, traju i na bolja vremena podsjećaju; a ipak on ne podsjeća. Ako ipak u nekom srkletu se pitate zašto ne i on, znat ćete da Principov most muku svoju i svu bijedu ovog svijeta u svom bitku nosi, jer Princip nije bio heroj, a još manje zločinac već dijete, a djeca su nevina, nikada kriva. Ostala je tajna, ili samo običnom svijetu nepoznanica, a valjda sve velike priče imaju svoje lice i naličje, a priča Pricipova mnogo veća je.

Kako je Latinska ćuprija postala Principov most

U svom nastanku, a nastao je u tamnom ejaletu Bosne i bosanskog sandžaka, i to davne 1541.godine sarača Huseina; valjda obični mali ljudi grade velika djela. I, kako svako mjesto je dobro, a može biti i bolje, svoje upotpunjenje doživljava za vrijeme Ajni-beg, te se od tada naziva Latinska ćuprija po Latinluku, a Latinluk je posebna priča, no u danima svog nastavka,a i danas on predstavlja poveznicu dvije kulture, dva habitusa.

Latinluk je u period Osmanskog carstva bio zaseban svijet, ne za one odbačene već za one neprilagođene, a kako je Latinska ćuprija prihvatala svakoga, njenim kamenom je i hodio svako, jer znala je Ćuprija da neprilagođenost nije ništa loše jer čudno znači čudesno. I Ćuprija je čudesna, sa svim svojim postankom, trajnošću koja zaziva na vječnost, te njenoj vječitoj potrebi da nijemo prati ljudske korake dopuštajući čovjeku da raste, dopuštajući društvu da se mijenja, iako ona uvijek ostaje ista.

A ime po tužnom dječaku, zapravo mladiću je dobila u danima Velikog rata, nakon Sarajevskog atentata koji je bio poziv na krv, a možda i nije jer Bosna nikada nije bila Bure baruta već samo rascjep svjetova kojima ne pripada, i stoga Princip nije započeo ništa već uime izgovora malih ljudi započela je smrt, a niko je nije željo. Ne želimo pisati o historiji jer historija je poput ogledala, svako svoj odraz oslikava, ali zato pišemo o Mostu koji je historiju činio prošlošću.

Kažu, veliki ljudi i velike znameni dugo traju, ne samo da bi očajavali Sizifovu kletvu već i da budu svjedoci onome što običan svijet zaboravi, a nije li sam Andrić rekao da su mostovi ulazak u svijet, u jednu malu čaršiju koji isprati svaku mahalsku priču, a Principov most je ispratio historiju.

Od tamnovanja, a ustvari prosto življenja, jer ljudi ovih krajeva za lakše ne znaju, a teže ne prihvataju, već svoju mrtvaju žive, a i Latinska ćuprija s njima, puštaju da rijeke i revolucije pored mostova i naroda prolaze, a život ide dalje.

Principov most ošutio je sve nedaće ovog svijeta

Kamen Mosta ošutio je sve nedaće ovog svijeta, oživio bosanskog čovjeka i njegovu historiju učinio svetom čineći historiju nepremostivom uime ljubavi prema onome što trajalo je. Od Osmanlijama koji su željeli svijet sebi da podređuju preko Austrougara koji revolucije dižu da narod ukalupe do Principova pucnja koji je svijet odveo u sunovrat, nesvjesno, ali ipak nepovratno. Kako su vremena mijenjala, a vlasti dolazile, tako se mijenjao i odnos prema Mostu, ali i njegovoj priči, a kako svaki most sadrži kaleidoskop malpg svijeta velikih misli, tako i Latinska ćuprija predstavlja oreol svakog događaja jer spomenik koji šuti uvijek ima najviše da kaže.

Za historiju je potrebno dvoje, jer potrebne su oči koje zadivljenošću putnika namjernika upijaju svaku poru prošlosti, jer da bismo razumjeli, trebamo osjetiti, a Principov most sve je to zaživio, i u konačnici nije potrebno znati velike priče, dovoljno je poznavati ovaj monumentum historije i kulture, dovoljno da bismo razumjeli život i sve što je historija iza sebe ostavila.

Principov most ili Latinska ćuprija još je tu, s nama svakodnevno, prati naše stope, stoga prolazniče laganim koracima hodi po Mostu gledajući u veličanstvo ali i moru čovjeka koju ovjekovječi spomenik kulture dajući joj pečat neznatnoga.

Osnovni podaci o Gavrilu Principa po kojem je Principov most dobio ime

Gavrilo Princip je rođen 25. juli 1894. godine u Bosanskom Grahovu. 

Njegovi roditelji su imali devetero djece, a Gavrilo je četvrto dijete.  

Školovao se u Tuzli i Sarajevu. 

Tokom putovanja u Beograd 1912. godine postaje član Mlade Bosne i ostvaruje kontakt sa organizacijom Crna ruka. 

Nakon atentata pokušao je izvršiti samoubistov, ali bezuspješno.

Proces protiv učesnika sarajevskog atentata započeo je 1914. 

Preminuo je u zatvoru 28. aprila 1918. godine gdje je služio dvadeseto godišnju kaznu.