Ribnica, naselje smješteno par kilometara zapadno od centra grada Kaknja, u sebi krije stare zidine zgrade za koju vrijedi naziv Turski sud. U suštini, kula je to hadži Muhamed-bega, objekat proglašen nacionalnim spomenikom 2012. godine od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Od njene nekadašnje vanjštine ostadoše pukotine i linije što ih izazva pomjeranje tla eksploatacijom uglja, usljed čega je cijelo selo postepeno evakuisano i napušteno. Tišina je tu jedini komšija ovom zdanju osmanskog tipa, obraslom i prepuštenom zubu vremena.

Sudbina mu je odredila, da ga se izmjesti na neko mirnije i prikladnije mjesto. Zasad, još uvijek čeka čekiće, bagere, sajle i kamione. Sve ove godine dočekuje i ispraća sunce ujutro i predvečerje, koje neumorno obasjava ostatke onoga što nekad zvaše Ribnicom. Kula kao da bdije nad njome i poput nekog čuvara drži stanje pripravnosti.

A taj je nevidljivi neprijatelj već odavno proveo svoj plan, podario temelje i uzdrmao mahalu. Dođe još jedna jesen, pokuca na vrata i uvuče se u avlije i neobrane voćnjake. Zahrđale kapije i kose ograde uzalud čekaju svog domaćina. Oktobarsko lišće polahko prekriva sokak i kuće ispunjene promahom. Jezivu tišinu ponekad razbije zvuk otpalog prozora što se pod pritiskom kiše, vjetra i snijega odvojio od svoje drvene braće, pa sad sa zemlje, posmatra svijet oko sebe.

Braću je ovaj put spasio čvrsti zagrljaj bršljana što se oko njih vremenom obmotao.

Detonacije sa kamenoloma svaki put zlokobno, poput sirena za uzbunu naježe stare tradicionalne fasade, otkidajući sloj po sloj, nakon čega se čovjeku čini da je ovuda prošla kakva kuga. A nije. To tek čovjekov zulum bijaše. Ništa više, ništa manje, ništa već neviđeno.