Vareš - grad koji uzdiše legendama, pričama i hrabro pečati nove vijekove

Zalede li snijegovi tragove koraka na tim kamenim pločnicima. Probudi li te korake proljeće ponovo?

„Voljelo se dvoje mladih, šest mjeseci godinu, kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu aman, aman…“  

Mostovi. Spajaju dvije obale. Spajaju ljude. Stvaraju tako spojeni priče. Nose one ispričane, i one neispričane. Kada bi mogli govoriti, šta bi rekli? Je l’ ta rijeka koja protiče ispod njihovih lukova, briše ili nastavlja te priče? Zalede li snijegovi tragove koraka na tim kamenim pločnicima. Probudi li te korake proljeće ponovo? Odveć pritajena simpatija između Anke, mlade kršćanke, i Akifa, mladića iz imućne i ugledne muslimanske porodice, poput proljeća koje otopi snijeg u jednom dahu buknula je u snažnu ljubav. Anka i Akif su se poznavali haman od dječijih dana. Akifovi roditelji su držali mali dućan u Varešu, imali su zemlju i poprilično veliku kuću u gradu. 

Akif bi dolazio i boravio više u gradu. Kako je to bilo poznato u to vrijeme, Akif je bio momak pred ženidbu, nudile su mu se djevojke one potencijalne za koje su bili najviše roditelji, a najmanje on. Mimo svim tradicija i običaja Akif je želio svim svojim bićem da ženi Anku, lijepu kršćanku iz Vareša.

Njegov otac ni pod razno nije želio da sluša, a niti da pokuša prihvatiti ili podržati ono što njegov sin usitinu želi. Njih dvoje su bili kao Sunce i kiša. On je bio Sunce, ona je bila Kiša, on je bio smiraj, ona je bila oluja. Jer on je bio neko iz njoj nedokučivog svijeta. Postojali su u vremenu kada nisu smjeli.

Uprkos očevoj želji da mu snaha bude muslimanka, a ne neka tuđinka, Akif je bio uporan što je na kraju dovelo njegovog oca da mu da pristanak da Anku dovede kući. S druge strane, Anka se lomila i krila od svojih svoje jade i svoju ljubav. Anka je znala da će pomisao da izgovori na glas da želi da se uda za muslimana izazvati roditeljsko proklestvo. Uprkos roditeljima, njena duša je odavno donijela odluku Akif.  Uvijek su se nalazili tajno, kod uskog drvenog prelaza.

Odzvanjala je taj dan kiša po pločnicima kaldrme i Vareške Čaršije. Ankino srce ludo je lupalo, tu noć je trebala poći u neizvjenost sa Akifom, na dopust njegovog oca.

Ali noge su je vukle niz Varešku čaršiju, bez obzira na sve te odluke i misli koje su brujale u njenoj glavi. Kažu da je tu noć Akif došao prvi i da ju je čekao sa druge strane obale, dok je prste lomio čekajući je. Vidjevši Anku kako pokušava preći na drugu obalu i ne slutivši zlo, Ankin pogled se baci po nabujaloj rijeci, kako se Rijeka poigrala sa njenim očima, tako je njena noga poskliznula i oduvkla je k sebi.

Kako je Akif vidio šta se desilo ne razmišljajući ni trenutka skočio je u nabujalu rijeku, ali jedino što je uspio uhvatiti je bila Ankina ispružena ruka, koja ga je zadnji put grčevito stisnula. Taj stisak više ni rijeka nikada nije rastavila.

Akifovi nišani su sa jedne strane obale, dok su Anku sahranili s druge strane. Iza Akifa u amanet je ostao njegov otac koji je na kraju raspordao cijelu imovinu i odlučio da gdje su nastradali njegov sin i njegova jedina ljubav izgradi kameni most.  

Kažu da su most gradili najbolji graditelji iz oblasti kamena, I da je u konstrukciji mosta ostavljen otvor gdje je Akifov otac položio dva zlatna prstena kojima je vjenčao Anku i Akifa. Dočekaše i oni svoju svadbu, ali je ne osjetiše i ne doživiše. I danas se taj kameni most uzdiše Varešom, svakim danom prođu jedan Akif i jedna Anka.

Prolaze neka nova vremena. Vidite, da Vareš nije samo grad koji oduševljava svojom Čaršijom i historijom, Isti most koji nosi simboiku i priča svoju zasebnu priču plijeni specifičnostima mostu u Mostaru. Vidiš, li bolan da ovaj grad uzdiše legendama, pričama i hrabro pečati nove vijekove?

I zaista nije bitno da li je to ljubav Akifa I Anke u Varešu zapisana. Ili su Boško i Admira zapisani krvlju Sarajevskom. Ili Almir i Dženana na Bistriku. Bitno je da su te ljubavi zapisane. U Čaršijama. U mostovima. One nose svoj muhur. Gdje god i kada god. One nose svoju priču, sve dok ima ko da je priča, i u sabahe u akšame. I u Varešu. I u Sarajevu. I u nekom drugom gradu sve do Tadž Mahala.