Kako navodi Behija Zlatar u svojoj knjizi Zlatno doba Sarajeva, džamije su imale višestruku ulogu u životu stanovnika Sarajeva, one nisu predstavljale samo mjesta na kojima se obavljala molitva, tu su se slušala različita predavanja, učenje Kur'ana, itd. Ali-pašina džamija izgrađena je 1560/1561. godine, po nalogu budimskog begler-bega i bosanskog sandžak-bega Hadim Ali-paše.
(Kurto, 1997, 38) Kada počinje svoju priču o Ali-pašinoj džamiji, većina autora kaže kako je ona smještena na izrazito značajnoj i povoljnoj poziciji, na mjestu koje je bilo gusto naseljeno. U prilog tome govori činjenica da se na tom mjestu nalazila mahala, dakle, mahale su nastajale oko džamija, ljudi su koncentrirali svoj život oko džamija, koje su predstavljale svojevrstan centar, kako religijski, tako i društveni. Zanimljivo je to da se ova džamija nalazila na tadašnjoj periferiji Sarajeva (Zlatar, 1998, 181), dakle, nije izgrađena u onom dijelu grada koji je funkcionirao kao sami centar.
Kemura Šejh Sejfuddin u svojoj knjizi Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, objašnjava kako je Hadim Ali-paša nekoliko puta bio namjesnik, nakon čega je do 1558. godine, kada i umire, u Sarajevu živio kao umirovljeni namjesnik, a prije svoje smrti napravio je testament, u kome naređuje, da se načini jedna džamija na onome mjestu koje je on otkupio, i počeo bio materijal pribavljati.
(Kemura, 1913, 271) Mehmed Mujezinović navodi kako se smatra da je Hadim Ali-paša rođen u Drozgometvi, a da je kao adžami-oglan odgojen u Carigradu. (Mujezinović, 1974, 402) Zlatar objašnjava da se u zapisima tadašnjeg sarajevskog sudije nalazi i Ali-pašina oporuka u kojoj se on izjašnjava o tome kako želi da kraj njegovog groba bude izgrađena džamija, i za tu svrhu je zavještao trećinu svoga imetka. (Zlatar, 1998, 18) Hadim Ali-paša je naredio i to da se preko puta džamije napravi musafirhana i imare, a njegova riječ je, kako objašnjava Kemura, ispoštovana, musafirhana i imare su izgrađeni, čime je, na neki način, Hadim Ali-pašina mahala obogaćena i upotpunjena, a kruna svega toga svakako je bila izgradnja džamije.
Opisujući dimenzije i tlocrt Ali-pašine džamije Nedžad Kurto u svojoj knjizi pod nazivom Sarajevo od 1462. do 1992., kaže: nad relativno malim prostorom, 9,4 x 9,4 m diže se kupola nad kriškastim trompama, neuobičajene visine od 15, 85 m do tjemena. (Kurto, 1997,38) Ono što Kurto izdvaja kao jednu od specifičnosti ove džamije jeste njeno vertikalno ustremljenje, vertikalna izduženost, koja neminovno podsjeća na konstrukciju kasnogotičkih katedrala.
Ovdje možemo napraviti jednu zanimljivu paralelu i navesti neke od razloga tog vertikalnog ustremljenja, koji prevazilaze nivo arhitektonskog i ovosvjetovnog. Specifična aureola koja obavija Ali-pašinu džamiju kod posmatrača i posjetioca izaziva osjećaj da je smješten u jedan balon otrgnut od svijeta, udaljen od profanog historijskog i približen svetom sakralnom vremenu. I gotske katedrale izgledaju otrgnuto iz vremena, lebdeći iznad zemlje skoro nerealne, sa svim svojim lukovima i mnoštvom kula, gdje sve teže nebu i božanskoj svjetlosti koja ulazi kroz rozete i stvara plavičastu viziju božanske svetosti.
Džamija je na dosta prostranom zemljištu od klesanog kamena sazidana pod kubetom, sa kamenom munarom od koje je šerefe gvozdeno. Šestostrana kamena munara ima prečnik oko 2 m, njena visina je 31,60 m, a prigrađena je uz desni spoljni zid. Ulaz na munaru je postavljen u desnom uglu molitvenog prostora ispod mahfila. Baza munare je urađena u vidu kubusa poligonalne osnove. Prelaz sa baze na stablo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme sa plitkim profilisanim kamenim vijencem. (Službeni glasnik BiH broj 2/06, 2005) Spoj stabla i šerefeta je izveden obrađenim kamenim klesancima koji daju utisak čaše. N. Kurto objašnjava kako se u tehnici izgradnje džamije može primjetiti kako su je gradili i primorski majstori, a neki od elemenata koji na to ukazuju su plastični friz slijepih arkada u unutrašnjosti tambura, tehnika zidanja centralnog dijela građevine malim kvaderima približno jednake veličine, te visina sofa koje su dignute od tla 55 cm- 1 lakat.
(Kemura, 1913, 271) Svi gore nevedeni podaci govore u prilog činjenici da se ova džamija može svrstati u džamije klasičnog imperijalnog stila, ili, kako ga naziva Husref Redžić, klasičnog osmanskog stila. (Redžić, 1967, 16) On objašnjava da, ako bismo sa džamija ovog tipa na neki način uklonili cjelokupnu dekoraciju, ne bismo umanjili njihovu umjetničku vrijednost i postojanost koja proizilazi upravo iz snage i proporcionalnosti arhitekture, a sam oblik ovog tipa džamija nastaje kao rezultat potrage za najboljim rješenjem proporcijskih odnosa između zatvorenog kubusa i otvorenog ulaznog trijema. ( Službeni glasnik BiH broj 2/06, 2005)
U svojoj knjizi Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini Mehmed Mujezinović, u kontekstu Ali-pašine džamije, tj. mahale Ali-pašine džamije prenosi i tumači nekoliko natpisa, a to su natpis, tj. tarih iznad ulaznih vrata same džamije, natpisi na nišanima Šemsi-dede i Ajni-dede, natpis na nišanu imama šejha Mustafe, zatim natpis na nišanu imama Ibrahima, te natpis na česmi Idadiji.
Dimenzije kamene ploče koja se nalazi iznad ulaznih vrata džamije i na kojoj je isklesan stihovni natpis na arapskom jeziku, su 72 x 135 cm, a natpis je smješten u četiri polja i izveden kitnjastim ukrasnim đeli-pismom. (Mujezinović, 1974, 401) Natpis ćemo ovdje prenijeti u cjelosti jer nam nudi mnoštvo podataka o džamiji i njenom graditelju, što, između ostalog, i jeste cilj tariha koji je smješten iznad ulaznih vrata džamije, tj. iznad mjesta na kojem će se svako zaustaviti i pogledati u njega:
Njegova ekselencija Gazi Ali-paša podiže
U ime Boga dom dobrih ljudi.
Na svijetu nema sličnog hrama,
To je bogomolja istinske spoznaje, dom iskrenih vjernika.
Bog nam nadahnu njen kronostih:
Stjecište askota, dom onih koji Boga ljube. ( Mujezinović, 1974, 401)
Godina izradnje džamije je izražena u ebdžedu, tj. potrebno ju je izračunati iz brojčanih vrijednosti pripisanih arapskim slovima u natpisu, pa se nakon tog postupka dobije hidžretska 968. godina, što odgovara 1560/1561. godini, kada je izgrađena ova džamija.(Mujezinović, 1974, 401)Šemsi-deda i Ajni-deda se u narodnim predanjima opisuju kao šehidi i evlije, i kako navodi Vlajko Palavestra u svojoj knjizi Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, prvi zvanični podatak o njihovim grobnim mjestima pronalazimo u jednom malo poznatom sidžilu sarajevskog šerijatskog suda iz 1715. godine navodi se da su u blizini džamije Hadim Ali-paše u Sarajevu pokopani dvojica evlija i to još od Fetha, a to su šehidi Ajni dede i Šemsi dede.
(Palavestra, 2004, 101) Palavestra navodi i to da je narod posjećivao mjesto njihovog ukopa kao posebno i posvećeno mjesto, a dokument, tj. sidžil iz kojeg su dobiveni ovi podaci zapravo predstavlja molbu izvjesnog hadži Alije, sina hadži Mustafe Sarajlije, da mu šejh kaderija u Solunu izda dozvolu da vrši dužnost šejha među dervišima.
(Palavestra, 2004, 101) Međutim, ono što se u kontekstu teme ovog rada izdvaja kao posebno značajno jeste da se u neposrednoj blizini Ali-pašine džamije nalaze grobovi takvih osoba čija se imena i danas poznaju i spominju, i čiji su grobovi obilaženi kao sveta mjesta. Ova dva nišana prethodno su se nalazila u zasebnom turbetu, a sada se nalaze u dvorištu džamije.
Nišan Ajni-dede karakteriše turban nakšibendijskog reda i natpis u vidu pjesme na turskom jeziku uklesan na dvije strane nišana, napisan dželi-nesh pismom. (Mujezinović, 1974, 405) Natpis opisuje čistoću duše Ajni-dede, govori o njegovoj mučeničkoj smrti, o njegovoj pokornosti i snažnoj vjeri.
Prvi stih glasi: O smrti. Jasno nam je da ovdje raspolažemo sa maksimumom estetske informacije na minumumu prostora, u svega dvije riječi u našu svijest je prizvano promišljanje karakteristično za svakog čovjeka, a to je razmišljanje o smrti i sukobljavanje sa tim trenutkom. Dakle, pored jasne historijske vrijednosti koja ujedno naglašava i podcrtava vrijednost i izuzetnost Ali-pašine džamije i groblja koje se nalazi uz nju, ovi natpisi predstavljaju i značajno umjetničko, estetsko ostvarenje. Cjelokupni natpis sa nišana Ajni-dede glasi:
O smrti.
Vrata ovog dergaha su rajska vrata,
Jer tu počiva vladar carstva božije ugodnosti.
On je prijatelj njegovog veličanstva sultana
Kojeg je upućivao na propise o borbi. Fatiha,
Njegova ličnost, nastojeći da se odrazi,
U ogledalu boožije upute, sjedinila se s Bogom.
I njegova čista osoba je u grobu,
Jer je on umro u borbi mučeničkom smrću,
Srce, kada preletiš sedam nebesa,
Traži kronogram njegove smrti u moru božije milosti.
Godina 866. < (1461/62) (Mujezinović, 1974, 405)
Mujezinović objašnjava da je nišan Šemsi-dede po turbanu, natpisu koji je uklesan sa dvije strane na turskom jeziku u dželi-nesh pismu, sličan nišanu Ajni-dede, dakle, forma je ista, samo je sadržaj natpisa nešto drugačiji, iako i on govori o mučeničkoj smrti Šemsi-dede, o njegovoj vjeri, vrijednosti i pokornosti:
Palata ovog svijeta je nesigurna temelja,
Svako mirovanje na ovom svijetu je uzaludno.
Prispjevši počivalištu sunca znanja,
Ne odvraćaj svoje srce od njegovih otkrovenja.
S ovog položaja kojem hodočaste velikani svijeta,
Daje pouku mučenik najbolje vojske.
On je uistinu vladar izvidnice.
Njegova mazga je predvodila Fatihovu vojsku.
Pet stubova vjere daju kronogram njegove smrti:
Ta on je na putu mučeništva dao svoju dušu.
Godina 866. < (1461/62) (Mujezinović, 1974, 405)
Natpis na nišanu imama šejha Mustafe, također, šalje poruku da onaj koji prođe pokraj groba treba proučiti dovu za pokojnika. Natpis je napisan u stihovima, a posebno je zanimjiv stih: Ono što sam ja danas, ti ćeš biti sutra. (Mujezinović, 1974, 404) Tu vidimo jeste još direktnije „upozorenje“, svijest o smrti, a slične konstrukcije možemo naći i na srednjovjekovnim stećcima.
I danas, kada prolazimo pokraj Ali-pašine džamije, možemo primijetiti kako je groblje nekada zauzimalo mnogo veću površinu nego što to čini sada. Danas se tu nalazi park, u kojem, ponegdje, iza žive ograde, izranjaju nišani, a kako objašnjava Mujezinović, metalna ograda koja je nekada okruživala i štitila groblje sada je zamijenjena živicom, ne smijemo zaboraviti ni to da je samo groblje nastalo prije Ali-pašine džamije, i da je tu bio sahranjen i njen osnivač Hadim Ali-paša.
Posljednji natpis o kojem ćemo ovdje govoriti jeste natpis na česmi Idadiji. U ovu česmu voda je dovedena, kako je zabilježio Hamdija Kreševljakoviću oktobru 1874. godine, česma je tekla na dvije lule, a pred njom je bilo kamenito korito. (Kreševljaković, 1991, 141) Od cjelokupnog natpisa je sačuvano samo nekoliko stihova:
Hilmijo, čestitah (izgradnju česme) mojim potpunim tarihom:
Dođite, žedni, potekla je česma Idadija.
(Godina 1291).< (1874) (Kreševljaković, 1991, 141)
