„Čovjek antike koji bi morao živjeti u srednjem vijeku kukavno bi se ugušio, isto kao što bi se i neki divljak morao ugušiti usred naše civilizacije. Postoje vremena kada čitava jedna generacija dospjeva između dvije epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral, svaku sigurnost i čednost.“ (Herman Hesse)
Ovo je možda najbolji opis kulturoloških promjena društva. Iako se nama sa našeg aspekta čini da je srednjovjekovni život bio pakao i srednjovjekovni ljudi bi to danas rekli za naše živote. Da, možda danas nema vitezova ili princeza koje lutaju tajanstvenim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire, ali tad ih je bilo.
Tad je i Krupa imala svoju princezu, svoju Krupanu koja je svoje utočište, svoje srednjovjekovne bedeme digla tu u dolini Une i Krušnice, na lokaciji koja je prepuna prirodnih ljepota i kulturno-historijskog blaga, a koju danas poznajemo kao Bosanska Krupa.
Kroz svoju historiju stari grad ili tvrđava Pset je pretpjela mnogobrojna rušenja, ali je ipak sačuvala glavne konture. Upravo one konture oko kojih se digao kasnije grad. No, da se vratimo, tvrđava Pset prvi se put spominje u davnom 13. stoljeću. Tvrđava Pset imala je važnu ulogu u vojnoj odbrani između istoka i zapada.
Stari ljudi rekoše prošlost je iza nas i iz nje trebamo da učimo u sadašnjosti, a tragovi pisane baštine kažu da je Pset izgrađen XIII stoljeća, tokom turbulentnog perioda za krupljane gdje su se naizmjenično smjenjivale hrvatske vlastele i ugarski kralj.
Bila je to utvrda o kojoj se pisalo kao prkosnoj, a prkosila je. Nekoć davno u dva navrata 1522. i 1523. godine Surin-paša Bosanski pokušao je sa 2000 konjanika i 5000 vojnika osvojiti krajišku princezu. Trajao je taj pohod četiri mjeseca i označen je kao prvi pokušaj. Ne, nisu uspjeli. Krupa je ostala Krupa neovisna i prkosna. Ali, nažalost ne predugo jer samo četrdeset godina kasnije svoj pohod u osvajanju Krupe realizovao je Mustafa-paša Sokolović. Tog 23. juna 1565. godine Osmanlije su osvojile grad i Tvrđavu na kojoj je poginuo tadašnji branitelj Matija Bakić. Dolaskom Osmanlija grad se počeo širiti i na lijevoj i na desnoj obali Une.
Tvrđava Pset postade dom jake posade koja je bila dobro naoružana, a prema podacima iz 1577. godine radi se o broju od 300 konjanika i 400 pješaka.
Pored dizdara sjedio je u Krupi i kapetan od 1565. I dizdari i kapetani Krupe bili su do druge polovine XVIII vijeka iz porodice Badanjkovići ili Badnjevići. Kako se vidi iz triju turskih isprava od 1566. prvih godina poslije zauzeća Krupe, a vjerovatno i kasnije, posada toga grada, kao i ona u Kamengradu, primala je platu od prihoda mukate fojničkih i kreševskih rudnika i sarajevske voskarnice.
Osmalijama je Krupa bila važno uporište za dalja osvajanja prema sjeveru i zapadu, a za to im je bilo važno da osvoje Bihać i okolne utvrde u Krajini. Od zauzeća Krupe pa do Karlovačkog mira 1699. godine vodile su se česte borbe između austrijskih i osmanskih trupa. Austrijanci su opsjedali Krupu 1581. i 1692. godine. Posljednji veći napad austrijskih trupa uslijedio je 1716. godine u vezi sa bojem pod Banjom Lukom. Krupa nije pala, ali je njena okolina popaljena.
Prema popisu izvršenom 1833. godine tvrđava Pset u Krupi (u kadiluku Kamengrad), bila je dobro opskrbljena. Među ostalim tu je bilo 14 topova raznih kalibara, 3300 oka baruta, tj. 66 sanduka, 60 oka olova u polugi, 4 oke misirskog fitilja, puno alata krampova, lopata i sjekira.
Sudbina ili ko zna šta li je htjela da se čitav grad digne oko tvrđave i danas se tu tik do tvrđave nalaze i katolička crkva i pravoslavna crkva i džamija što nam govori o multikultularnosti grada.
Pset, današnji nacionalni spomenik BiH je smješten u samom centru grada Bosanska Krupa.
Iako je nekada bila periferna teritorija keltsko-ilirskog plemena Japoda, danas je Krupa savremeni grad.