Bosna i Hercegovina – raskršće Istoka i Zapada. Vazda na meti velikih sila i centara moći. Oltar pred kojim se klečalo i za koji se ginulo. Od vajkada do današnjih dana. I opet ničija i svoja. I ponovo postojana i mila. Zadržala je ona tu svoju posebnu blagost i atrakciju. Sačuvala obraz i okrenula novi list. Upravo Muzej u Mostaru na jednom mjestu prezentuje hronološke etape iz njene historije.

Osmanlije su naveliko pisale o očaravajućoj ljepoti njenih rijeka, jezera i planina. Čudom se čudili i odbijali vraćati sultanu u Stambol. Vidješe zemlju ravnu knjiškim opisima iz bajki. Zato tu podigoše svoje arhitektonske krasote i dadoše joj dodatni sjaj, a njenu pamet i mladost vrbovaše put Carigrada.

Kad se proširi priča o toj zemlji bosanskoj, otvoriše se apetiti čuvenog Beča, pa Austrougari gaziše preko Save da vojnom čizmom prošire svoju monarhiju. Zadržaše ostavštinu ranijih osvajača, ali i dodaše nešto svoje – pruge, zgrade, puteve. Gradiše i vadiše sebi sve što zemlja dati ima. Preživi ona i njihovih četrdeset ljeta okupacije. Opstade, bosa i prosta.

Onda se u osvit bune ovdašnjih naroda izguraše mrske švapske face, pa dođe red na kraljevine. Te onu u kojoj naziv mjesta dade samo trima narodima, te onu poslije, u kojoj glavnu riječ vodiše dvije struje – istočna i zapadna. Probudiše se tada apetiti komšijski i aspiracije da ovom zemljom opet neko drugi zavlada. Utom dođe nacističko munjevito gaženje Poljske i najava novog zla i belaja. Nađoše Švabe i Žabari saveznike balkanske, pa im linija komande podijeli Bosnu na dva dijela. I tad, kad najcrnje činiše se noći, kad graju zamijeniše vriska i muk, i tad zemlja naša zadrža prkos i pribranost. Sačuva i otjera tuđina po ko zna koji put preko poljana svojih.

Potom se stopi u zajednicu republika u kojoj nikako da nađe ravnopravan status u tom balansiranju grlatih Zagreba i Beograda. Pa ipak, iznjedri mnoge bendove, brendove, filmove, skečeve, sportiste. Ugosti cijeli svijet i obasja lice olimpijskim plamenom. Diviše se svakojaki meridijani njenoj ljepoti, otvorenosti i srdačnosti. Osvanu na naslovnicama prekookeanskim. I k'o da nekom to ponovo zasmeta, pa u inat zapali plamen razdora i mržnje. I ponovo se na kartama povlačiše crte i granice, a olako zaboraviše sudbine onih koji su to isto radili prije njih.

Krenuše na Bosnu sve raspoložive sile tame i propasti. Slijepe od neznanja, lakomislenosti, gluposti. Takve i završiše. A ova zemlja ustade opet, onako ranjena i klimava, obrisa prašinu i krenu dalje pod svojim imenom i krovom. Pa, kako, bolan, nema Bosne?!