„Kad nas jednom svi na miru ostave, kad nam ćevap na zastavu postave“ kaže antologijski stih poznatog patriotskog hita. Mjesto ovog bosanskohercegovačkog specijaliteta na društvenom pijedestalu možda najbolje oslikavaju upravo te riječi.
Ćevap je ovdje i gurmanski, i sociološki, i kulturno-umjetnički fenomen.
Dovesti Nijemca, Amerikanca il’ Japanca u Bosnu i Hercegovinu i dozvoliti mu da napusti granicu ne probavši desetku u cijelu, graniči sa veleizdajom. To se posebno odnosi na kušanje tradicionalnih receptura iz Sarajeva, Travnika i Banja Luke, gradova koji su razvili, takoreći, tri podkulture ovog jela.
Nezamislivi su proslava prvomajskih praznika, izlet u prirodi ili okupljanje u avliji bez vatre iznad koje se dešava hemijski proces što nagovještava sveopšte porodično ili prijateljsko zadovoljstvo i veselje. Još kada se tome dodaju taktovi neke od evergreen pjesama s ove ili one strane muzičkog spektra, ugođaj ne može izostati.
Iako zvanično nikada nije zaveden kao nacionalni specijalitet, na pomen ćevapa asocijacije će voditi isključivo ka Bosni. Jer, „nigdje tako k'o u Bosni nema“. Mogu se ćevapi „prevrtati“ na ovakvim ili onakvim platama u drugim zemljama, može ih se bestidno prisvajati i uzalud začinjavati, duže ili kraće peći, krupnije il’ sitnije rezati – svejedno, nema njima selameta dok se ne serviraju za bosanskim stolom.
Harmonični spoj lepine i desetke, naizgled jednostavan, a opet teško izreciv, svakog gurmana nakratko ostavlja bez daha. Stane u te naše ćevape i Orijent i Zapad, sve sa historijom od Ilira do Dejtona. Oni su naprosto u svemu i za sve. Narodni, nacionalni, bosanskohercegovački, pojedinačno ničiji i opet svačiji. Za ćevap sve, ćevap ni za šta…
