Pošto se kahva nikada ne pije na brzinu, da bi dugo ostala topla, stavljala bi se na mangalu, i tako ostajala topla, taman za srknuti i nakon sahat vremena. Nisam ja to nikada tako doživljavala dok nisam počela da ispijam dočekušu, razgovorušu, merakušu, doljevušu, potrkušu, dremušu, šutkušu, firkuša, ječmenušu, sakletušu, sikterušu, dibekušu, rastjerušu, krmeljušu.
Gdje mi je jedino bitno postalo da je crni čarobni napitak, da mi prija. I da kakva god ja nju moram da oćejfim. Dok sam radila u kancelariji koja se nalazila na Čaršiji uvijek bi mi se na putu do Begove džamije nekako nametala ulica kojom sam prolazila ni rijetko ni često, nego eto onako. Pošto je mala zabačena ne osjetiš ni neki haber da prolaziš njom, ali kada se zagužva Čaršijom a insan leti za poslom trk ‘vamo trk tamo, gledaš kako da izbjegneš sve to.
Kažem vam je u Sarajevu sve po potrebi. Inače kad letim sokacima, doksatima i kaldrmama, gledam kuda idem, Čaršija jako zna biti nezgodna kada si haman na visokim potpeticama, pa moraš gledati kuda udaraš. Taj dan tom ulicom dobro se sjećam osjetila sam miris pržene kahve. Stajala sam Bogami i upijala svakim atomom svojih osjetila taj miris, i kroz glavu su mi prošle slike davnih minulih vremena Čaršije, kako su u dolafima stare nane pržile kahvu, dolaf u desnoj ruci, aluminjska tepsija u drugoj ruci.
Šiš, mlin, mangala…
Dragi moji, da bi se pripremila i popila prava bosanska kahva, ona od birvaktile, postoji cijeli niz radnji, cijeli ritual. Kod nas u Bosni ja mislim da se najviše i pije kahva po tri ili četiri puta dnevno. Bezbeli kažu stariji „de šćeri pristavi, da se malo promuhabeti“. A da vam ne pričam kako se kahva tek pila uporedo kada treba da dođu gosti.
-„De hoćemol kahvu pristavit“
-„Ma vala ako ste vi pili, nemojte zbog nas.“
-„Ma hajde, hoćemo jedan fildžan, ih ko da će nam nešto biti, a evo maloprije je popili majke mi.“
Kod mene kući je uvijek dedo pravio kahvu nani, dok bi se otklanjao sabah. Sjedili bi tako satima i pili je. U tim tada 70-tim godinama sam ja kao djevojčurak uvijek bila zagovornik vidiš treba nekoga da imaš u 70-tim da ti skuha kahvu, da ti je naspe, dolije, da promuhabeti, da te drži za ruku, da ti miluje bore, i sijedu kosu. Nekada sam znala sa njima sjediti i ćejfiti, probude me, ili jednostavno osjetim miris, kao što ga danas u cijeloj ovoj gužvi osjetih.
Uvijek su mi ti rituali sabahski ostali u sjećanju, ponekad bi nana uzimala mlin sjedila u bašti ili pored pendžera i okretala obrtanj kao da ima sve vrijeme i kao da nigdje ne žuri, pa onda deder prinesi fidžane, tacne, male šećerluke. I rahatlokum. Kako stariš sve više kahvenišeš na stari tradiconalni običaj dok umačeš kocku u fildžan, zagrizeš, i pihneš.
Ono što vjerovatno ni ja nisam znala dok nisam počela da spremam ovaj članak jeste da je Tradicija krenula s Vratnika. Pričao je meni dedo da se najstarija kafana zvala „Mušina kafana“. U Mušinu kafanu su morala dolaziti stara sarajevska raja. Unutrašnjost te kafane se poprilično vremenom i mijenjala ali je atmosfera uvijek ostala ista. Kaže da su je krasili minderi, štokrle za sjedenje, prozori sa mušebcima i demirima.
Kažu da je imala i bašću gdje se tucala kava. Kaže da se tu sjedilo i čejfilo, da je Zuko Džumhur jednom tu napisao svoj citat :“Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije“.
Istraživanjima sam saznala da je običaj bio da se pojede rahatlom, popije voda i onda popije kahva.
Bolan Anela, „Miris Dunja“ odatle mi vjetar nanosi miris pržene kahve. Čašrija je uvijek bila Čaršija, išao ti sokacima, ili išao glavnom šetnicom. Htio da se sakriješ od Čaršije se ne možeš sakriti. Od kujundžija do abadžija, pekara i mesara, od trgovca do ljekara, znanih i neznanih oči se otvaraju fildžanom kahve.
„A što ja sada ne bih sjela, pa ima vremena, kad je moja nana mogla mljeti kahvu k’ o da ima sve vrijeme ovog svijeta, mogu i ja, pošta radi do 16h, papiri i tužbe neće pobjeći.“
I bogami sam je očejfila onako k’ o u dobra stara vremena, k'o meraklije, k'o dobre stare Sarajlije u Mušinoj kafani. Prvo pojela rahatlokum, popila vode i onda umoči kocku i pihni.
„Pa kad tako ‘pečena’ zamiriše sve do avlije, e, tek onda se vrelom vodom zalije! I vrijeme uspori, pa sve polahko. Neka. vremena ima na pretek, a ko zna šta insana sutra čeka.“
Kahva je nama u Sarajevu, djeci Mahale i Čašrije predah, odmor za dušu, ako nemaš vremena, onda i nemoj piti kahvu naruči čaj, popij sok.
