Posjeti.ba

Turističko-informativni portal

logo-01

Put do vode Alije Đerzeleza

Turizam, tradicija i jos ponešto

Željeznička stanica u Zenici. Izlazim iz voza nakon nekoliko sati vožnje iz Sarajeva. „Selma, ne naginji se kroz prozor“- prošlo mi je kroz glavu kada sam pogledala u svoju saputnicu Selmu, koja je izvila leđa i napravila grimasu bola. Umjesto da izgovorim, ili zapjevam ove stihove, samo sam se nasmijala. Voz je kasnio. Autobus za Gradišće već je otišao. Na nebu su se počeli sakupljati tamni oblaci, kao da osuđuju i kažnjavaju našu odluku da historijske znamenitosti koje krije visoko brdo smješteno iznad naselja Gradišće, sjeverno od Zenice, vidimo okupane kapima kiše, a ne zrakama sunca. Nebo je poprimilo modru nijansu, tezge na improvizovanoj pijaci ispred stanice već su prekrivene  prozirnim najlonom na kojem, tu i tamo, leže kišobrani. Neki su sklopljeni, a neki otvoreni, prizivaju kišu svojim šarenim platnom, poput plemenskih šamana zaogrnutih obrednim plaštom. Skupine bijelih visokih zgrada izgledaju poput behara koji u rano proljeće prkosi uspavanom tlu. „April je najokrutniji mjesec“- prisjećam se stihova T.S. Eliota, dok kapi kiše tiho najavljuju dolazak pljuska. Stale smo ispod nadstrešnice benzinske pumpe, odmah na izlazu iz željezničke, a ispred autobuske stanice i taksi štanda. U krugu od pedeset metara nalazi se sve što vam je potrebno za dolazak i ugodan boravak u ovom gradu. Male su šanse da će se iko raspitivati o autobuskom stajalištu ili benzinskoj pumpi, kada će ih uočiti čim izađe iz voza i zakorači prema gradu.  Selma je otišla do oglasne table i pronašla red vožnje.

„Svakih sat vremena! Autobus Zenica-Gradišće polazi svakih sat vremena.“- obavijestila me i pritom glasno uzdahnula.

„Do tamo ima oko sedam kilometara vožnje, a onda slijedi penjanje uz brdo.“- odgovorila sam i predložila da krenemo taksijem do  malog muzeja ispred kojeg se nalazi već utaban put koji vodi ka vrhu brda koje je prekriveno prahistorijskim humkama.

Vožnja do stare bosanske kuće pretvorene u muzej čija restauracija je u toku, i čiji sadržaj se svakodnevno dopunjava, inače traje pola sata, objasnio nam je vozač taksija. Međutim, mi smo putovali četrdeset minuta, zbog kiše što je ostavljala tanak, klizavi sloj na putu koji je ionako strm, prepun oštrih krivina obavijenih maglom. Bili smo tako blizu gradskog centra, ali se nisam mogla otrgnuti utisku da nas strmi put, makadam koji je ubrzo zamijenio asfalt, vodi, ne samo u jedan potpuno drugačiji prostor, nego i u neko drugo vrijeme. Zmijolika putanja se naglo ispravlja i, poput zmijskog jezika, račva na dva dijela, muzej Gradišća sa lijeve strane, te masivno brdo sa desne. Kao da su se svi artefakti izloženi u muzeju, jednog jutra, nekim čudom, skotrljali niz padinu brijega i pokucali na vrata bosanske kuće čiji domaćini su im pružili trajno utočište. Zbirku ovog muzeja čine desetine, uglavnom prahistorijskih predmeta, keramičkog posuđa, metalnog oružja i oruđa, fibula, tj. kopči koje je najlakše opisati kao izrazito dekorativne bašlije, a tu su i rukopisi, pisma iz osmanskog perioda, ostaci tkanine, kućnog lijepa i ćerpiča. Sve to smješteno je na spratu do kojeg vode uske stepenice koje se uz škripu savijaju pod težinom posjetitelja, u maloj sobici niskog stropa, sa drvenim podovima i prozorima.

Put ka vrhu brda iznad Gradišća, podsjetio me na penjanje tim uskim muzejskim stepenicama. Na njegovom početku potrebno se rukama uhvatiti za masivno kamenje, noge staviti na drvene grede uglavljene između njih, te snažno zakoračiti i uz oštar zvuk koji ukazuje na dodir i trenje dva potpuno različita materijala, stati na utabanu stazicu koju čini zemlja oivičena sitnim kamenjem. Podnožje brda prepuno je pašnjaka i seoskih njiva, uglavnom povrtnjaka, a u jednom od njih srele smo baku koja se po strmoj padini kretala tako spretno, kao da prkosi gravitaciji, dok smo se mi zaustavljale svakih dvadesetak metara da dođemo do daha.

„Znate li da je gore Mrtvačka gradina. Veća je od svih ostalih, nemojte joj plaho prilaziti.“- drhtavim glasom je rekla starica i dobronamjerno se osmjehnula.

„Znate li išta o ostalim humkama.“- radoznalo sam je pitala.

„Gore ti je i voda Alije Đerzeleza. Nikad ne presuši, uvijek joj je puno korito. Gore je i njegov konj ostavio trag. Vidjet ćeš, sve je u kamenu.“- odgovorila je starica koja je, očigledno, odlučila da više neće govoriti o humkama, i okrenula se ka svom povrtnjaku.

„Mrtvačka glava“, ogromna humka prečnika oko deset metara leži na prostranoj livadi, a put do nje traje dva sata iscrpnog hoda kozijom stazom koju ponegdje presijeca gusta šuma čije donje grane su toliko niske, da je potrebno čučnuti ili kleknuti da se izbjegnu njihovi udarci. Nije ni čudo što je ova monumentalna humka, prahistorijsko grobno mjesto, nazvana tako zastrašujućim imenom, što donekle objašnjava i neprokrčen put ka njoj. S druge strane, put ka tzv. „vodi Alije Đerzeleza“, uređen je i jasno obilježen, a sa mjesta na kojem se nalazi ova neobična znamenitost, pruža se prelijep pogled na Gradišće. Na tom mjestu je uređeno malo izletište, sa drvenim klupama, stolovima i kružnim kamenim ognjištima. Za razliku od puta ka humkama na kojem se nisu mogli vidjeti tragovi nedavne ljudske aktivnosti, ovdje je kanta za smeće bila do pola puna, a u ognjištima je i dalje bilo ugljena. „Voda“ Alije Đerzeleza je zapravo udubljenje u bijelom kamenu vapnencu, koje je ispunjeno vodom zeleno-žute boje. Ono što je neobično jeste činjenica da ta voda koja nema svoje izvorište, nikada ne napušta udubljenje u kamenu. To je priča koju lokalno stanovništvo iznova prepričava, poput starice koja radi u svom povrtnjaku i prolaznicima, kao šaku zrelih jagoda, ponudi šaku neobičnih priča. Odmah pokraj ovog minijaturnog jezera, nalazi se kamen na kojem se jasno može vidjeti polukružno udubljenje, otisak u obliku konjskog kopita, pa u narodnom vjerovanju vlada mišljenje da je taj trag ostavio konj mitskog junaka Alije Đerzeleza. Dok sam ja i dalje gledala u neobični trag u kamenu, Selma je sjela na trošnu klupu kraj strme padine sa koje se pružao pogled na Gradišće. Klupa je glasno zaškripala i nagela se ka naprijed, na što je Selma naglo poskočila, a meni su kroz glavu prošli stihovi koje sam odmah uz isprekidan smijeh tiho zapjevala: „Putuj Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor.“

Organizovanje časova u prirodi

Organizacija i edukacija populacije o lokacijama koje nas se sviju tiču

Organizovanje izleta

Organizacija izleta i prevoz na sve lokacije koje Vas zanimaju

Organizovanje obilazaka historijskih lokacija

Organizovanje višednevnih obilasaka historijskih lokacija, adrenalinskih parkova i manifestacija iz sfere kulture

Najbolji smještaj i hrana

Pronađite najbolju lokaciju za sebe u bilo kom dijelu BiH

Designed by Armin Bečić

Copyright Mapa kulture

Share this: