Samo oni koji neizmjerno vole čahuru iz koje su se razvili i poletjeli znaju kako je teško pisati o njoj. Teško je nizati riječi, a pri tome znati da se nikad ne može napisati sve ono što se zna i osjeća. Teško je pisati o ljubavi, neizmjernoj ljubavi! Samo se tako može voljeti grad iz srca Bosne i Hercegovine, grad kroz koji žubori Neretva, grad u kojem je Zuko Džumhur nekada palio svoju lulu i počinjao sa pisanjem novih redaka. Tako se i voli grad drvorezbarstva gdje je svaki motiv izrezbaren sa mnoštvom ljubavi, znajući da će tamo negdje biti cijenjeno ono u šta se ljubav i znoj ulože. Moraš dati da bi dobio, moraš voljeti, da bi bio voljen.
Jednom su pitali rahmetli Zuku Džumhura: „Šta je ono što u životu čovjeka može da učini sretnim?“ Odgovorio im je vrlo jednostavno: „Kod nas u Bosni ima jedna riječ koja sve to stavlja na jedno mjesto, a to je – RAHATLUK! Možete imati milione, ali ako u duši nemate rahatluka, džabe vam sve!“
A šta je rahatluk? Rahatluk ti je kad zapuše vjetar sa Neretve, kad poleti galeb sa Trešanice, kad zveckaju štikle preko Ćuprije, kad ezan zauči sa Vardačke džamije, kad zazvone zvona sa samostana Ivana Krstitelja. Šta je merak? Merak je Konjic, merak mu je svaka hercegovačka stijena, merak je prva kafa na Prenju, merak je prvomajski uranak na Vrtaljici.
Bilo je lijepo i Keltima kad su nekada davno našu zelenooku ljepoticu prozvali Nera-Etwa, što bi značilo božanstvena rijeka. Pa i nisi ništa manje. ”Nisi posustala, još uvijek si neosvojiva, snažna, poljuljaš naše bedeme, a i ne znamo. Jutrom me budiš, noću uspavaš, pa se otrgnem snu, ali tu si, pod prozorom. Čuvaš me… Čuvaj me…”
Ljeto? Ljeto vam je dragi gosti za Pazara i Tećije, ma znat’ će samo Konjičani da Vam kažu šta je to i gdje je to. Bitno je da znate, da ćete se osvježiti, sunčati i upijati Neretvu svakim uzdahom. Konjic Vam je i Lazar Drljača, posljednji bogumil, kako se volio nazvati. Konjic je i Boračko jezero, Jablaničko jezero, Blatačko jezero. Konjic vam je i dom naseljenog sela na najvećoj nadmorskoj visini u Bosni i Hercegovini, dom Lukomira. Konjic je i dom drugog najdubljeg kanjona u Evropi, kanjona Rakitnice. Kad ste već tu, kako da ne ručate u centru grada, kako da ne probate pastrmku i kako da se ne odmorite uz rafting? Uz to je red poslušati Mrazeve naše Irine Kapetanović Perduv.
Kad se naspavate i probudite sa prvim zrakama sunca posjetite staru jezgru grada. Zakucajte na vrata nekadašnje kuće Zuke Džumhura, prošetajte ulicom lipa Pave Anđelića, slikajte se na Kamenoj ćupriji iz 1682. godine. Ljepota su konjičke džamije, konjičke crkve, muzej, mostovi, rijeke. Ljepota su Konjičani i Konjičanke.
Možete i sjesti pored žile kucavice ovog grada i gledati, samo gledati. To je tako mala čaršija da ćete vidjeti sve, od brda i planina, do svega što je čovjek tu ostavio i napravio od 16.06.1382., pa sve do danas. Ova čaršija je jedan biser u Bosni i Hercegovini, a kada ih sve posjetite i zavolite znati ćete da imate predivnu ogrlicu. Nosite je sa ponosom i čuvajte u najljepšoj sehari, da je nikada ne izgubite.
