U svijetu obilježenom političkim i crkvenim pravilima, stalnim takmičenjima i borbama za vlast, žene su rijetko dolazile u prvi plan. Oni koji su vodili glavnu riječ bili su često proračunati, grubi, ambiciozni, nametljivi, ali i nezasiti borbe za moć i bogatstvo. Razmišljajući o takvom jednom periodu, postavljaju se pitanja o životu, o ljudskim odnosima, o sklapanju brakova, općenito razmišljamo o vrijednosti žene. Institucija braka je bila jako specifična. U Bosni u tom periodu nije postojalo posebno bračno pravo, nego se brak sklapao prema običajima i tradiciji. Nije postojao crkveni brak, niti je taj isti brak bio potčinjen crkvi, ritualima i pravilima.

To je bio „bogumilski brak“ i sklapao se prilično lahko. Mladoženja je tražio od mlade da mu bude dobra i vjerna. Žene se nisu uzimale zbog miraza, već zbog ugleda, časti, dobrote i ljubavi. Ipak, takvi brakovi sklopljeni iz dobrote i ljubavi nisu bili dugotrajni, pa su se neki vladari ženili i po nekoliko puta iz opet nekih drugih razloga koji baš i nisu imali veze sa dobrotom i ljubavi.

Sa druge strane je ipak bila rimokatolička crkva koja ovakve brakove nije priznavala kao validne jer su sklapani na krivovjeran način. I to je jedan od razloga zbog kojih su se vladari razvodili i ponovo ženili kako bi za taj novi brak dobili papin blagoslov. Jedan od takvih brakova je bio i brak lijepe Vojače i kralja Stjepana Tomaša, koju je on ostavio kako bi se oženio kćerkom vojvode Vukčića, Katarinom.

Tada na scenu nastupa dobro odgojena Katarina, koja je uvijek bila uz svog muža i pratila ga na svim putovanjima. O svim prilikama u kojima se našla kraljica Katarina pisali smo ranije. U ovom tekstu se želimo dotaći onoga što je kraljica u svojoj bolesničkoj postelji napisala u svom testamentu. Postavlja se pitanje da li je taj testament vjerodostojan i da li se općenito jedna država može oporučiti.  

Kraljica je u svom testamentu napisala da svoju državu ostavlja svojoj djeci ukoliko ih pronađu i ako prihvate ponovo vjeru svoga oca, a ukoliko se to ne desi svoje kraljevstvo ostavlja Svetoj stolici. U tekstu romana „Katarina kraljica bosanska“ govorilo se više o kraljičinom testamentu. I tako je pisalo, da u posljednjoj noći života kraljice Katarine, na vrata njenog novog doma dolazi važan gost, general don Francisko. General je pripadao dominikanskom redu i važio je za jednog vrsnog teoretičara međunarodnog prava.

Neobično je to što je baš neko ko je bio pripadnik dominikanskog reda bio uz kraljicu u njenim posljednim trenucima, umjesto da to bude neko od franjevaca sa kojima je kraljica bila zaista bliska u svom stvarnom životu. U romanu se spominje kako je general Francisko kraljici kao dar poslao ribe za večeru i kasnije joj donosi njenu autobiografiju odnosno njen testament na potpis. Ķraljica je bila ponekad svjesna, ponekad bi potpuno odlutala u razmišljanjima, ali je otkrivala svoj život kraljice nesretnog i progonjenog naroda ali i patnju majke koja je bila razdvojena od svoje djece.

General Francisko je istakao da potpisivanjem testamenta Bosna postaje vlasništvo Rimske crkve, pri čemu mu je kraljica odgovorila sljedećim riječima: „Ne, uzoriti generale! Ja nemam pravo na to! Kruna, mač, plašt, pa to su predmeti, ali u slučaju o kojem vi govorite… i kako ga prikazujete, to nikako ne znači, to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode…velike vojvode… I stanak bosanski!“

Još jednom isti ovaj stav kraljica Katarina ponavlja, kada joj general spominje kada je njen sin prešao na islam. „Zašto mi sina spominjete i Bosnu; ni njemu ja Bosnu ne mogu pokloniti, ni prijestolje u njoj ne ide to…Bez stanka bosanskog, bez pristanka vojvoda bosanskih, nikako ne ide. Ne mogu mu ja dati Bosnu.“

Čitajući ove riječi čovjek bi pomislio da je državu tako lahko pokloniti, da je država poput nekog lijepo zapakovanog dara koji samo treba uručiti onome kome želimo. Međutim, nije to tako lahko izvesti. Državni sabor je bio jedina nadležna institucija u bosanskom kasnom srednjem vijeku koja se i bavila ovakvom vrstom pitanja. Taj državni sabor Bosne odnosno Stanak je bio apsolutno nadležan za pitanja koja su se ticala izbora novog vladara, uzimanja državne teritorije i općenito se bavio vanjskom politikom zemlje.

Zanimljivo je da nakon 1463. godine i pohoda sultana po Bosni ova institucija nije više ni postojala. Na kraju, niko ne bi mogao ni garantovati Sigismundu da će jednog dana zaista doći do kraljevskog trona, jer se on nije naslijeđivao ni po principu primogeniture, ni po principu seniorata.

Naslijeđivanje po principu primogeniture bi značilo da najstariji sin naslijeđuje svog oca na prijestolju, dok princip seniorata kaže da nakon smrti kralja na njegovo mjesto dolazi najstariji član porodice. Interesi i raspoloženje bosanskog plemstva u datom trenutku su bili ključni faktori za izbor novog kralja, ali naravno sve to bi bilo urađeno kroz instituciju Stanka.

Ako se ponovo vratimo na testament bitno je istaći da kraljica Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Poslije nje je bila i kraljica Mara ili Jelena, a ona nikome nije ništa oporučila. Ime posljednje bosanske kraljice Mare ili Jelene svjesno je potirano pa se Katarina navodi kao posljednja bosanska kraljica.

Djelimično bi bio i razlog što bi kao posljednja bosanska kraljica imala pravo na odluku da Bosnu daruje papi u vlasništvo, ukoliko njena djeca ne ustraju na putu vjere njihovog oca. U ovom dijelu se postavlja pitanje čak ukoliko se jedna država od strane kraljice umjesto njenih državnih institucija može dati u nasljedstvo zar to onda ne bi trebala učiniti posljednja bosanska kraljica, a to bi svakako bila Mara.

Nakon smrti svojih muževa obje kraljice su postale udovice, što ih odmah čini bivšim kraljicama, a nakon smrti kralja Stjepana Tomaševića nije izabran novi kralj, tako da nije bilo ni nove kraljice.

Princ Sigismund je  boravio u osmanskoj državi i kako kažu uživao veliku naklonost sultana Fatiha i bio na funkciji bega u jednom od sandžaka. Kako ni Mara ni Sigismund nisu testamentom sultanu darovali državu, iako je on veći dio i posjedovao, dokazuje se da kraljica Katarina nije bila posljednji legitimni predstavnik Bosne. Ova činjenica o jedinom zakonitom predstavnjku dodatno pruža mogućnosti za raspravu o kraljici Katarini.

„Niste ni svjesni veličine svoje odluke, svoga krupnog djela, svog jedinstvenog poteza perom. Možda sad potpis ne vrijedi mnogo, ali vremenom…“

Bile su riječi generala Francisk upućene kraljici Katarini. I sama ova sintagma ali vremenom pruža postavlja dodatna pitanja. Šta je to što će se desiti vremenom i zašto je on morao da ubjeđuje kraljicu da stavi taj jedinstveni potez perom?

Takoder je čudna i činjenica da je Katarina ispisala svoj testament pet dana prije svoje smrti u 54. godini. U prijepisu dokumenta stoji da ga je pisala zdrava i pri čistoj svijesti i pameti. A odavno je svakako uvriježena činjenica da je kraljica duže vrijeme bila na bolesničkoj postelji, pa je zbog toga i potpisala testament nakon čega je ubrzo i umrla.

Međutim, treba se opredijeliti za jednu opciju ili je bila teško bolesna ili je bila zdrava i pri zdravoj pameti kada je pisala testament. Nakon potpisivanja testamenta papa Alexandar VI je preuzeo dokument. Papa je u tom periodu bio poznat kao neko ko je sve poslove koje je radio podređivao svojim ličnim interesima, pa je važio za jednu jako nemoralnu osobu.

Zanimljivo je da nikada nije pronađen originalan dokument. Postoji prijepis ali se sumnja u njegovu istinitost. Proteklo je nekoliko dana od potpisivanja testamenta do trenutka kada je tadašnji kardinal Borgia  pred papu izveo neke kraljičine dvorjane. Tada papa govori kardinalu da taj testament čuva u arhivu svog ureda. Kardinal je tako i uradio, te ga je naknadno i prepisao u knjigu papske riznice i na kraju taj prijepis je i potpisao zajedno sa svojim saradnicima.

I ovi postupci dovode do određenih pitanja. Koliko je u suštini trajalo tih nekoliko dana i šta se dešavalo u tom vremenskom periodu od nastanka testamenta do prijepisa teksta u registar? Jer kada se sve to izdešavalo, kraljica više nije bila tu kako bi mogla potvrditi istinu. Na kraju, kako vjerovati u taj prijepis ako se kardinal Borgija navodi kao osoba sa sumnjivim radnjama, te se i postavlja ono suštinsko pitanje zašto nema originalnog dokumenta.

Testament kraljice Katarine zaista ostavlja prostor za mnoge rasprave. Ono što je zanimljivo, jeste da je još bilo preživjelih iz dinastije Kotromanića od kojih niko nije oporučivao državu, a pogotovo to nije učinila ni kraljica Mara ili Jelena. Također, potrebno je istaći da ni stanak nije zasjedao od 1463. godine tako da nije bilo ni mjerodavne institucije koja se mogla baviti takvom vrstom državnih pitanja.

Godina koja se stalno spominje je 1463., a nakon te godine obje kraljice su bile udovice, te su kao takve mogle biti samo bivše kraljice. Novi kralj se nije mogao ni izabrati, pa prema tome nije bilo ni nove kraljice.

Žena nije mogla biti u potpunosti vladar i vladati poput kralja, tako da ni sa te strane nije mogla ostaviti nikome državu. Vladavina žene u tom periodu je bila interregnum,  odnosno, produžetak vladavine njenog kralja. Problem predstavlja i nestanak originalnog dokumenta pa se s toga ne može uraditi ni detaljna analiza.

Bez obzira na sva dešavanja, političke zavjere i preplitanja, kraljica Katarina je do svoje smrti sačuvala dobrotu i plemenitost. U svom narodu je bila i ostala zapamćena kao dobra kraljica koja je podnijela mnogo boli i kao žena i kao kraljica, ali najviše i kao majka. Ostala je bez svega što je imala, bez muža i djece, a utočište je morala pronaći van svog dvora.