Blagaj je priča za sebe, kao i svako drugo mjesto, sa imenom i prezimenom. 

Naivno vjerujući da mjesta mogu biti malena, a ljudska spoznaja ogromna, s vremenom razumijemo koliko smo bili u krivu. Nažalost, nekada ne shvatimo već to učine drugi umjesto nas. Rekao mi je da ne postoje maleni gradovi već samo maleni ljudi koji pristanu da to ostanu, a nismo li svi takvi na samom početku?! Uvijek sam mislila da se gradovi dijele na velike i male, a ljudi na dobre i loše, ali život nikada nije tako jednostavan, pa zašto bi obične podjele bile? Razumjela sam to koračajući ovim gradom jer bilo bi i suviše nepravedno podrediti nešto i time obezvrijediti nečiji smisao. U Blagaju sam, vjerovatno sem pomisli na mnogo sunca i nemate neku posebnu predstavu o ovom gradu, ali vjerujte da svaki predio ove Zemlje sadrži svoju čar, pa zašto ne osjetiti iste?

Tekija u Blagaju nije jedina čar na Vrelu Bune

Blagaj i njegova slavna tekija koja ipak nije jedina čar ovog divnog mjesta, no svejedno pri samom čitanju Selimovićevog Derviša, nesvjesno bih odlazila u Blagaj misleći na tekiju koja u sebi nosi neki viši smisao. Mir koji je tekija pružala Ahmedu Nurudinu u meni je budila posebna osjećanja zamišljajući spokoj koji derviši tekije osjete. Sveta mjesta su poput ovjekovječene nirvane koja traje i kada njen graditelj nestane jer tu su posjetioci zbog kojih život teče i izvan vremena.

Tekija je iznimno stara, a svojom pričom odiše smirajem, onom čistoćom koju razumiju samo oni koji istu žive. Zagledate li se u bijele zidine tekije, pomislit ćete na Rumija, njegov asketski život jer i sam je pripadao derviškom redu. Tekija je svijet za sebe, traje i kada sve prestane, ali nećemo pričati o njoj već o Blagaju jer je Blagaj mnogo više od tekije. Običavam da kažem da građevine ne čine mjesta već su ljudi ti koji daju posebnost svakom mjestu, i doista je tako, no ipak ne samo sada, ne samo ljudi ovoga vremena. Znate, Blagaj vam je priča za sebe, kao i svako drugo mjesto, sa imenom i prezimenom, a pored tekije Blagaj je dom nečemu starijem, nezahvalno važnijem. 

Blagaj je i dom kuli Stjepana Kosače

Blagaj je dom kuli iz srednjeg vijeka, kuli Stjepana Vukčić-Kosače, a njen značaj je mnogo veći. Stjepan Vukčić-Kosača je vladar Hercegovine, a njegova potreba da svom položaju da pečat ogleda se u velikoj kuli koja uprkos vremenu svejedno traje. I dok hodate Blagajem, primijetit ćete da nesvjesno skrećete poglede ka uzvisinama i kuli koja poput oreola prošlosti gordo promatra prostrane ravnice Hercegovine. Revolucije su se nizale, a spomenici opstajali jer oni su svjedoci trajnosti, svjedoci bivstva, a više bivstva nema. A, kula je oduvijek bila tu, još od srednjeg vijeka, od kada Hercegovina mijenja Bosnu jer velik je jaz između Sunca praćenog morskim talasima i Sunca brdovite i hladne Bosne.

Znao je to Stjepan, vladar Hercegovine jer ne mogu, ne mogu ljudi sa sjevera shvatiti da jug želi biti dio, a ne isključena cjelina. I, upravo zato kula se pojavljuje ovdje, u Blagaju gdje vjetar ljepše dira naša lica, gdje ljudi s većim žarom, ali svejedno nepremostivom lijenošću započinju dan i s radošću čekaju noć. Znao je to ban Hercegovine, te zbog toga kulu i sagradio upravo ovdje, u Blagaju; tako se bar mislilo, ali zapravo Stjepan je kulu nastanio, te se od tada naziva Stjepan-gradom, a priča kula nije toliko velika koliko je njena historija dugotrajna.

Bosanski ban Stjepan II Kotromanić 1326. godine prvi put uključuje ovo područje u bosansku državu. Postoji nekoliko povelja koje izdaju bosanski vladari u Blagaju, još od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića. U maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Osmanlije su zauzele Blagaj 1465. godine, a već 1473. godine spominje se blagajski kadija.  Nizale su se legende, i kao i uvijek mnogo ih, ali istina je otišla u svijet transcedencije sa banom Hercegom, a nama običnim smrtnicima ostali su djelići istine koju neki osporavaju, a neki veličaju, ali u konačnici sama kula je svijet za sebe, nama nikada do kraja dostižan.